Odlazak velikog trubadura

Prošle subote u Novom Sadu je u 73. godini preminuo pjesnik Duško Trifunović. Sahranjen je u Sremskim Karlovcima, gdje je posljednjih godina živio i gdje smo se susretali kao gosti “Brankovog kola”. Sam je odabrao mjesto svog vječnog počinka, rekavši na kraju svoje testamentarne poetske zbirke Veliko spremanje (2005): “ja ću biti jedna blaga padina Čerata / brda prema svetim Karlovcima i suncu.”

Znao je da odabere.

Sahrana je, poslije komemoracije u Matici srpskoj, bila dirljivo lijepa, zapravo veličanstvena, sa hiljadama poštovalaca, dan vedar i sunčan, kao poručen.

Sa srpske pjesničke scene tako je zauvijek otišao jedan od njenih najdarovitijih i najčudesnijih pjesnika. Usuđujem se da kažem da u njegovom opusu ima više zlatnih žila velike poezije. A siguran sam da je sa te, danas samo srpske pjesničke scene, otišao njen najveći trubadur. Sa one sarajevske i bosanske, čiji je on dobri duh vrlo dugo bio, udaljio se još za života, kada je s proljeća 1992. jasno vidio da su nas đavo i bog rata skupa uzeli pod svoje. Tih dana dvaput smo se sastali, mozgajući šta da činimo. Ulične pucnjave i eksplozije bivale su sve jače. Kao čovjek koji je preživio jedan rat, Duško je, ne izazivajući sudbinu, ženu sa djecom otpremio za Sloveniju, a sam uhvatio posljednji autobus za Novi Sad. (U njegovom rodnom Sijekovcu kod Bosanskog Broda već je bio izvršen masakr nad Srbima – praksa koja će se raširiti na sve narode i ratne krajeve, i u kojoj će se užasno istaći i Duškovi sunarodnici.)

Duško Trifunović pisao je i javno književno djelovao punih pedeset godina.

Najprije se ogledao samo u poeziji, kojoj pripada rijetko viđena, zlatna serija njegovih ranih pjesničkih zbirki. Već svojim naslovima urezuju se u pamćenje: Zlatni kuršum (1958), Babova rđava baština (1960), Jetke pripovijetke (1962), Tumač tiranije (1966), Šok soba (1972). To je lirika potpuno samoniklog, svojeglavog a čudesnog, bogomdanog pjesnika! Lirika koja amalgamira mudrost pokoljenja i iskošenu filozofiju nepopravljivog individualca. Pri tom taj individualac ima samo bravarski zanat i šumarsku školu; studij književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu završiće bližeći se svojoj četrdesetoj.

Sve pomenute zbirke objavljene su u Sarajevu, što bi tom gradu moglo da služi na čast jer je tih godina imao dremljive ili bolećive ideološke cenzore. U svakom slučaju, Duško ih je superiorno nadigrao; ponekad se činilo da je od neprozirnih šifara i metafora sa duplim dnom bio napravio čitav stil. A dirati piscu u nešto tako fino a neodređeno kao što je stil, to ni za teorijski potkovanog cenzora nije bilo posve zgodno. Tako je Trifunović u navedenim ali i potonjim knjigama prokrijumčario pristojnu sumu uvrnutih i subverzivnih misli o svijetu u kojem je živio. Kad bi se sve to sabralo u brevijar pjesnikovih nepoćudnih iskaza, metafora i aluzija, dobila bi se prilično crna slika poluvjekovlja u kojem je disao i pisao. Prvo duge epohe socijalizma, potom akutne epohe nacionalizma. Pri svemu tome, Trifunović se nije pridruživao najsmjelijim kritičarima režima – suviše je volio život da bi ga sam sebi zagorčavao. Umio je “biti van svega toga / a ne protiv po svaku cenu / laskati povremeno / ovom primamljivom užasu / a stalno znati svoje”. Umio je majstorski da “mesi mrak i sjaj”, “dugo sušenu tvrđ” jezika i razblaženu liriku sentimenta, umnu riječ i običnu dosjetku. U yepu je uvijek imao par vickastih teorija. Dobro se i rado zabavljao. Štitio se sopstvenom i tuđom vedrinom – “da mu srce ne pomrači / tiraniju dok tumači.”

Poslije Šok sobe Trifunović je osvojio i druge književne rodove i vrste. Napisao je pozamašan broj knjiga, najviše za djecu, nekoliko romana i drama, stotine pjesama za muzičare. Po onima koje su izvodile najpoznatije muzičke pop-grupe (Bijelo dugme, Indeksi i dr.) postao je veoma popularan, može se reći i slavan, autor brojnih hitova kao što su “Tajna veza”, “Glavo luda”, “Šta bi dao da si na mom mjestu”, “Zlatna ribica”. Sam je utvrdio da su mu se pjesme “daleko (...) čule i mobilisale mlade ljude oko ljubavi, svuda.” I u tim pjesmama često je ostajao na visini ozbiljne poezije – kud ćeš ozbiljniju od ove iz pjesme “Glavo luda”: “promijenila / riba more / rob čuvara / zvijerka gore.”

Posvuda pjevan i slavan, od mnogih ženskih srca obožavan, Duško je umro kao ratni bjegunac i ojađeni samac, čiju su poslovičnu vedrinu zastrle mračne godine rastura Jugoslavije i južnoslovenskih bratoubilačkih ratova. Imao je, srećom, prijatelja koji su mu se u vojvođanskom izbjeglištvu našli pri ruci. Novosadski “Prometej” i subotički “Rado-herc” objavili su njegova izabrana djela u petnaest knjiga. U samom Sarajevu povremeno ga proglase četnikom, ali još nisu izumrli oni koji ga vole. Oni vjeruju da znaju ko je najdarovitiji pjesnik kojeg je Bosna u posljednjih pedeset godina svijetu dala.

Nije postao član nijedne akademije nauka i umjetnosti. Sve akadem(ij)sko bilo mu je strano, kao i obrnuto. Trubadur ima sopstvenu akademiju srca i ljubavne pjesme. Sumnjiva rabota za vrle starce.

Nije li Trifunović sam za sebe rekao da je “sumnjivo čudo od čovjeka”?

Neka se to divno ljudsko i pjesničko čudo odmori od prokletog svijeta, od nas samih, na sunčanoj padini u dragim, u “svetim” Karlovcima.

Svoju posljednju, karlovačku, zbirku trubadur je završio sa ova dva molitveno-ljubavna stiha:

“Vidiš Bože koliko te molim

sačuvaj mi onu koju volim”

Stevan TontiĆ