Momo, zašto plačeš?

Budući da ne mogu više, kao nekad, redovito pratiti NIN, tek mi je nedavno dopao ruku broj od 1. svibnja ove godine. U njemu je moj bivši prijatelj i “kućni autor” Momo Kapor objavio tekst “Zabranjeni gradovi”.

Kapora sam kao pripovjedača i feljtonistu oduvijek volio i cijenio. To sam isticao u više navrata, u intervjuima, i u posljednjih petnaestak godina, otkako je on u Hrvatskoj, priznajem, persona non grata. Međutim, ovaj put me tim svojim plačljivim tekstom razočarao. Ipak mu ne bih odgovarao da me nije u njemu prozvao.

Uzgred budi rečeno, prije nekoliko godina objavio sam u splitskom Feral Tribune-u pomalo sentimentalan zapis o Momi Kaporu, gdje sam ponovio i obrazložio svoje mišljenje o njemu kao piscu.

Priznajem da sam nekoć davno bio neugodno iznenađen njegovim otvorenim iskazivanjem simpatija, pa i oduševljenja, spram Slobodana Miloševića, jer sam do tada Momu poznavao samo kao širokogrudnog kozmopolita koji nema nikakvih posebnih nacionalnih osjećanja. Još sam se više iznenadio kad je nakon nekoliko godina okrenuo leđa tom istom Miloševiću i priklonio se nikom drugom neko ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Ipak, vrhunac je tih mojih iznenađenja bio kad sam pročitao neke njegove novinske tekstove koje je objavljivao kao “ratni reporter” iz Konavala izigravajući u toj ulozi Ernesta Hemingveja.

Nažalost, godine su prolazile a ja za sve to vrijeme nisam nikad od Mome dobio ni glasa. Jedino mi je netko od mojih prijatelja iz Beograda rekao da je prije više godina, na izravno pitanje o tome održava li bilo kakve veze sa mnom, Momo navodno odgovorio da se “u ratu prijateljstva zamrzavaju”. Ali eto, prošao je i taj nesretni rat (u kojem Srbija navodno nije uopće sudjelovala) a ja od svog prijatelja nisam do dana današnjega primio ni habera. Prvi put me je, koliko znam, indirektno spomenuo upravo u spomenutom tekstu, evo kako:

“Ćute hrvatski intelektualci pred ovim velikim gutenbergovskim požarom, mnogo većim no što je bio onaj, više simboličan, u Nemačkoj 1939, kada su bila čak i pošteđena neka dela proskribovanih autora. Ćuti i glavni urednik “Hita” kome sam, zajedno sa Kunderom, Kišonom i Škvoreckim, pomogao da napravi najtiražniju jugoslovensku biblioteku koja sada cvrči i prašti na sveopštoj lomači knjiga sa inkvizitorskog Indeksa Prohibitorum Librorum – treći put u istoriji čovečanstva.” (A propos, kad je bilo drugi put?)

Izlažući se riziku da me moj nekadašnji “kućni pisac” (kome sam, kao i drugim autorima “Znanja”, redigirao rukopise, s njegovom suglasnošću), moram najprije ispraviti neke faktografske netočnosti. Prvo, ja nisam bio glavni urednik “Hita”, nego samo urednik “Hita” i glavni urednik “Znanja”. To bi bar on mogao znati, nakon što sam mu objavio pregršt knjiga, ne samo u biblioteci “Hit” nego i u drugim bibliotekama. Drugo, institucija o kojoj je riječ ne zove se “Indeks Prohibitorum Librorum”, nego “indeks librorum prohibitorum” (sve riječi pisane malim početnim slovom). Treće, spaljivanje nepoćudnih knjiga u Wemačkoj nije bilo “više simbolično”, nego vrlo konkretno i ozbiljno, o čemu svjedoči i jedan od dotičnih autora koji je prisustvovao tom vandalskom činu u Berlinu. I to se nije zbilo 1935. nego 10. svibnja 1933. Bio je to Erih Kestner, koji je, uzgred budi rečeno, ostao u Wemačkoj sve do kraja Drugog svjetskog rata, samo što više nije mogao objavljivati satirična djela nego samo sentimentalne ljubavne romane za odrasle i bezazlene priče za djecu.

Ima u tom Kaporovu tekstu i nekih drugih netočnosti (Solženjicin, recimo, nije živio kao emigrant u Kanadi nego u SAD-u), ali ih neću sad ovdje navoditi jer bi mi njihovo nabrajanje oduzelo previše prostora.

A što reći o Mominoj osnovnoj tezi da je izgnan ne samo iz nekih gradova koje je volio, nego i iz više zemalja, pa ga je zadesila teža i okrutnija sudbina nego njegove drugove izgnanike – Pikasa, DŽojsa, Tomasa Mana, Kunderu i Kortasara, kako ih redom navodi u svom tekstuljku (u elitno se društvo utrpao!) – koji su bili izgnani “samo” iz svoje domovine.

Od onih davnih dana kad sam se družio s Momom Kaporom, čini mi se da je on obolio od – autizma. Ili od amnezije. Ne znam kako bi se drukčije moglo objasniti njegovo neznanje i nepoznavanje osnovnih činjenica o onome što se dogodilo na ovim našim prostorima u posljednjih petnaestak godina.

Ja mogu još razumjeti da je njegova ideja o spaljivanju knjiga u Hrvatskoj jedna velika (malko ipak prevelika) metafora, ali ne mogu razumjeti da se tako panično boji posjeta Dubrovniku, Zagrebu i Sarajevu, i da ozbiljno, čini se, vjeruje da bi takav “nepromišljeni” potez platio glavom (spominje čak i da bi ga vjerojatno već prve noći u nekom ovdašnjem hotelu netko ubio!).

Ne, Momo, ne moraš se bojati za svoj život u Hrvatskoj. Nitko ti ništa ovdje neće, ne boj se! Najgore što bi ti se moglo desiti (što bi također bilo vrlo bolno) jest da te nitko živ ne bi više prepoznao, ne samo zato što si se fizički zacijelo mnogo promijenio, nego i zato što su te ljudi kao pisca jednostavno zaboravili. Nitko te ovdje ne bi šljivio! Što je i meni, priznajem, žao. Mislim da to ipak nisi zaslužio. Ali šta možeš, takva su vremena i mi tu ništa ne možemo.

Zlatko Crnković