Reciklaža zločina

(Za NIN od dopisnika iz Zagreba)

Hrvatskim političkim folklorom danas dominiraju tri modna pravca, a glavna domaća tema je – propast Srbije. Ili, kako se ta država ovde još naziva, zemlja bez granica, zastave i himne. Cinično “ali” stiže već posle letimičnog pogleda na geografsku kartu koja neumoljivo pokazuje da je “nedefinirana država” i dalje tesno priljubljena uz Hrvatsku. Posledica je da “jugoistočni susjedi” ne mogu bez “lijepe naše” i obrnuto.

Koliko god želeo da se teši previranjima van svojih ličnih i državnih granica, prosečan stanovnik Hrvatske zbunjen je, ipak, signalima koje mu šalju kreatori ovdašnjeg javnog mnjenja. Prvo su u modi bile majice na kojima je pisalo “Proud To Be Croat” (Ponosan sam što sam Hrvat), onda ih je zamenio natpis “Shame To Be Croat” (Stid me što sam Hrvat), pa je Severina Vučković sa “srpskom pjesmom” koja je zgrozila Hrvate otišla na “Pesmu Evrovizije” u Atinu u majici s natpisom “U boj, u boj, za narod svoj!” A u međuvremenu su se u Blajburgu ponovo okupili mladi i stari u crnim majicama s pejzažem “Velike Hrvatske” Ante Pavelića i ustaškim kapama na glavama.

Austrijanci su zabranili samo slike poglavnika ustaške države iz vremena Drugog svetskog rata, pa policija nije reagovala. Prizor nije loše delovao ni na potpredsednicu hrvatskog parlamenta i šeficu domaćih liberala Đurđu Adlešić. “Ovo je mjesto na kojemu se uče hrvatska povijest i jedinstvo”, rekla je Adlešić, “sretna sam što vidim puno mladih ljudi”.

Nešto ranije, predsednik fudbalskog kluba “Dinamo” iz Zagreba Zdravko Mamić izjavio je da ga je stid što je Hrvat i što živi u Hrvatskoj. Preporučeno mu je da se pakuje u Srbiju, zemlju kojom, kako tvrde hrvatski analitičari, vladaju “bizantinci” i “korumpirani prozapadnjaci”, a njeno stanovništvo listom navija za radikale i na nekom drugom Blajburgu nosi majice s pejzažem “Velike Srbije”. Mamić se prenerazio i stvar se odmah razjasnila. Nije da on ima razumevanja za Srbe i Srbiju, upravo suprotno. Pa njegov stid i potiče iz činjenice što njegova, hrvatska država, namerava da sudi osiječkom ratnom i poratnom političaru s desnice Branimiru Glavašu zbog ratnih zločina nad tamošnjim Srbima! A to nije mala stvar, bez obzira na epilog ove petnaest godina zakasnele akcije hrvatskog pravosuđa.

Poznat kao “slavonski Napoleon”, osiječki župan, ali i šef privatne “Branimirove osječke bojne” (BOB), Branimir Glavaš je, prema izjavama svedoka, lično naređivao egzekucije osječkih Srba. Svi su oni u ratnom, ali i poratnom, u vojnom, ali i političkom žargonu Hrvatske, prozvani “četnicima”, “snajperistima”, “kosovcima”, “udbašima”. Tako je ostalo do danas. Problem je nastao kad je vlada premijera Sanadera shvatila da će Glavašu morati da sudi pred nacionalnim sudom, bez mogućnosti da tu odgovornost prebaci na Haški tribunal. Iznenadio se i Glavaš poručujući da je spreman da otputuje u Hag i to dopunio opskurnom izjavom da su priče o ogrlicama od ljudskih prstiju tačne, ali da ih je on svesno širio kako bi “četnicima i kosovcima utjerao strah u kosti”. Parlament u Zagrebu u međuvremenu mu je oduzeo zastupnički imunitet, a državni tužilac Mladen Bajić spreman je za suđenje. Protiv toga u Hrvatskom državnom saboru glasali su jedino zastupnici Hrvatske stranke prava osječkog gradonačelnika Ante Đapića, a uzdržan je bio bivši osječki gradonačelnik, liberal dr Zlatko Kramarić. Neki misle da je to zbog namere tužilaštva da ga uzme kao svedoka protiv Branimira Glavaša. Nije bilo prijatno ni predsedniku parlamenta, bivšem ratnom šefu osječkog “Kriznog stožera” iz 1991. godine, Vladimiru Šeksu, kome je nekadašnji prvi saradnik sarkastično dao do znanja da je njegovo kodno ime “Sova” iz tajnih službi bivše Jugoslavije, u Hrvatskoj već odavno svima poznato.

Nepoznat je ostao jedino način na koji državna vlast u Zagrebu namerava da osudi čoveka za čije se delikte znalo od ranije i u kojem zatvoru namerava da ga drži. Načelnik osječke policije Vladimir Faber poslat je tamo sa specijalnim zadatkom iz Zagreba. Bilo je to prikupljanje dokaza za suđenje Branimiru Glavašu. Svedoka je bilo i sa hrvatske i sa srpske strane, od novinara kojima je Glavaš pretio, preko bivših pripadnika JNA koje je progutao mrak, do građana čija su tela završila u Dravi posle inkvizicijskog ispitivanja o planovima za stvaranje “Velike Srbije”. Čak je i danas, a da se ne govori o devedesetim godinama, ovde nekog teško uveriti da vam ti planovi nisu poznati samo zato što imate “srpsko prezime”, a rat upravo počinje.

Izjave protiv Glavaša dali su i nekadašnji članovi njegove “Branimirove bojne”, učesnici mučenja i likvidacija u zapuštenim osječkim magacinima. Slučaj Krunoslava Fehira, koji je kao maloletnik pod Glavaševom komandom, po sopstvenom priznanju, ubijao zatvorene ljude, uzbunio je javnost. Kad je to priznanje potvrdio i drugi svedok iz “Branimirove bojne” Ivica Špiranec, preventivno je pretučen i zatvoren na osječkoj psihijatriji. Ostali svedoci menjali su izjave, nisu se sećali prethodnih, nisu prepoznavali sagovornike, sopstvene potpise i rukopise. Pa su u Zagrebu konačno shvatili da Glavašu neće moći da sude u Osijeku koji je ovih dana prepun plakata podrške njegovom ratnom doprinosu i poratnoj politici. Formalno, zbog uticaja na svedoke, neformalno, zbog lošeg rejtinga koji reformska politika Sanaderove vlade uživa na istoku Hrvatske, gde se i dalje živi u sivoj psihološkoj zoni proteklog rata.

Vukovarsko tužilaštvo je ovih dana zato podiglo optužnice zbog zločina nad hrvatskim civilima iz 1991. godine u okolnim selima Berak i Sotin. Reč je o zapanjujuće sličnom zlostavljanju, ali s obrnutim nacionalnim predznakom. A zapanjuje i činjenica da su se za zločine stare petnaest godina i ovde upravo toliko dugo “vršile predistražne radnje”. Kao i javna tajna da optužnice verovatno ne bi bile podignute da se u Zagrebu ne sprema veliki proces protiv Branimira Glavaša.

Koga, takođe, ne bi bilo da naturalizovani Osječanin, nekad predan Titov omladinac i nadareni dobitnik nagrade “Sedam sekretara SKOJ-a”, nije počeo da mobilizuje novu udarnu desnicu na političkom istoku Hrvatske. Da li će desnica biti jača i brža od “ruke pravde”, više je dramatično nego hipotetično pitanje. Čim se zvanično pokrene istraga protiv Branimira Glavaša svaki od četiri i po miliona Hrvata znaće ko su “zaštićeni” svedoci koji ga terete. A to je strah koji se teško podnosi, pogotovo ako ste i dalje zaglavljeni u dovratku između balkanske i evropske unije.