Arhiva

Nezvanično zvaničan

NIN | 20. septembar 2023 | 01:00

Dok zvanični rezultat referenduma nije saopšten, u jeku procesa pritužbi bloka za zajedničku državu i rada Republičke referendumske komisije, predsjednik Srbije Boris Tadić dolazi u posjetu Crnoj Gori, učinivši tako ubrzan, prvi korak ka “utemeljenju” budućih odnosa dvije države. Predsjednik Tadić izričito je zahtijevao da ga na podgoričkom aerodromu ne sačekaju novinarske ekipe i ekipe snimatelja, navodi se u saopštenju Vlade RCG koja se poziva na njegov kabinet. Prvog “stranog” državnika u novoj, nezavisnoj, kolega Filip Vujanović nije mogao sresti već su na aerodromu Tadića sačekali predstavnici republičkog protokola.

Interesi su nešto o čemu treba da razmišljamo, a ne emocije, poručio je srpski predsjednik nakon razgovora sa crnogorskim, naglasivši da “svom snagom” poštuje referendumsku volju građana Crne Gore.

Predsjednik Tadić odmah priznao valjanost preliminarnih rezultata, za crnogorske zvaničnike “te razlike u mišljenju predstavljaju glavnu prijetnju za razgovore o prestanku postojanja zajedničke države” (Vujanović). I kažu da je Koštunica je zauzeo “najtvrđi stav”.

Nakon susreta dva predsjednika prezentovani su prioriteti međudržavnih odnosa, u čemu je ključno – odbrana i spoljna politika. Ukazuju u jednom dahu – prirodno je da predsjednici Srbije i Crne Gore od onog trenutka kada se uspostave nove dvije države preuzmu vrhovno komandujuću ulogu. Redefinicijom naših odbrambenih interesa možemo učiniti mnogo u našem daljem približavanju EU – naglasio je Tadić.

Prilikom “istorijskog” susreta srpski i crnogorski predsjednik željeli su odati utisak posebne konstruktivnosti: svi koji žele treba da dobiju dvojna državljanstva, pao je i predlog da u nekim sportovima nastupa zajednička reprezentacija... Rečeno je da nije bilo govora o savezu nezavisnih država, jer “da bi nezavisne države stupile u zajednicu, prethodno moraju da postanu suverene” (Tadić).

Tadić je posjetom pokazao da nije ozbiljno uzeo u obzir primjedbe na regularnost referendumskog procesa koje iznose pripadnici bloka za Srbiju i Crnu Goru. Wegov dolazak zvaničnoj Podgorici predstavnici opozicionih stranaka iz Crne Gore oštro su kritikovali. Predrag Popović, lider Narodne stranke, za NIN je ocijenio da je Tadić svojom posjetom prije proglašenja konačnih rezultata RRK otvoreno stao na stranu Ćukanovićevog režima, ne upuštajući se u činjenicu da je rezultat referenduma sistemska krađa a ne slobodno izražena volja građana.

“Ovim je pokazao da je radio na razbijanju zajednice i da je njegovo pojavljivanje među suverenistima (prošle godine – p.a.) u Budvi bio dio dugogodišnje strategije sa Đukanovićem. Boris je jedini Tadić koga znam u istoriji tog velikog slavnog bratstva koji je direktno radio na razbijanju zajedništva Srbije i Crne Gore.” Sa žaljenjem Popović konstatuje da je ovaj gest, kao i ukupno ponašanje, ispod nivoa ličnosti kojoj je povjerena tako visoka funkcija “Posljedicu ove posjete prvi čovjek Srbije osjetiće na prvim izborima.”

Predsjednik Demokratske srpske stranke Ranko Kadić smatra da je “prije nego je stigao u Podgoricu, Boris Tadić trebalo da pita svoga oca da li treba dolaziti”. „Ovome se jedino raduju, a što je i normalno, naši žtradicionalniž prijatelji iz Slovenije, Hrvatske. Da je kojim slučajem Agim Čeku najavio dolazak u Podgoricu, sigurno bi ga na aerodromu dočekalo kompletno rukovodstvo Crne Gore”, reći će Kadić.

Od opozicionih lidera predsjednik Srbije sreo se samo sa Predragom Bulatovićem, predsjednikom Socijalističke narodne partije. Uslijedilo je zvanično saopštenje iz najveće opozicione partije, sa akcentom da je Tadić upoznat sa procedurom koju blok za zajedničku državu, shodno zakonu, preduzima prema Republičkoj referendumskoj komisiji. Ali, kako se navodi u saopštenju, razgovaralo se o implikacijama referenduma na odnose između Srbije i Crne Gori.

Lider SNP-a nije želio za NIN komentarisati ovaj susret.

Dok su NS, SNS I DSS kategorični da neće priznati rezultate referenduma, i u međuvremenu najavljuju ozbiljno razmatranje predloga lidera SNS-a o pozivu pristalicama zajedničke države da izlaskom na proteste pokažu nezadovoljstvo odlukama predstavnika EU, SNP, početkom ove nedjelje, najavljuje da će uvažiti stav Evropske unije koja je saopštila da je referendum u Crnoj Gori završena stvar, jer ne želi da naruši teško izgrađen imiy evropske partije. Dakle, najveća opoziciona partija razmišlja o formuli zadržavanja biračkog tijela pred jesenje parlamentarne izbore, sa jedne strane, i nezamjeranju zvaničnoj politici EU, sa druge strane.

Tatjana Nikolić

Nova podela moći

Kako stvari stoje, predsednik Srbije ima najviše šansi da postane vrhovni komandant. Na Pasuljanskim livadama je najavio da “postoji mogućnost dogovora sa Crnom Gorom oko zajedničke komande nad nekim delovima sistema odbrane”

Boris Tadić je u obraćanju medijima na Pasuljanskim livadama izrekao bar tri veoma važne stvari za Vojsku. Da postoji mogućnost dogovora sa Crnom Gorom oko zajedničke komande nad nekim delovima sistema odbrane i da će on, tj. njegov kabinet, uskoro izaći sa predlogom Strategije bezbednosti Srbije. Naposletku, i ono što je u ovom trenutku politički najvažnije, da će on, tj. predsednik Srbije biti novi vrhovni komandant Vojske. Kako stvari stoje, predsednik Srbije ima najviše šansi da to zaista postane. Ne toliko zbog nekakvog političkog dogovora na vidiku, koliko zato što Srbija nema novi ustav. Onog časa kada František Lipka nezvanične rezultate referenduma u Crnoj Gori ozvaniči, najviši važeći dokument u Srbiji biće stari Ustav iz 1990. godine. A u njemu, u članu 83. odeljka o republičkim organima, stoji da je predsednik Republike vrhovni komandant.

“Ovo je jedan osnov po kome bi predsednik Republike trebalo da bude na čelu oružanih snaga. Drugi je ustavna praksa u drugim demokratskim zemljama. To znači da predsednik države ima komandnu funkciju, a samo Ministarstvo odbrane je u sastavu vlade i njoj polaže račune. Tako se uspostavlja balans u moći”, kaže za NIN Bojan Dimitrijević, savetnik predsednika Srbije.

Da važeći Ustav Srbije ovlašćenja vrhovnog komandanta predaje u ruke predsedniku Republike, potvrđuju i Stevan Lilić, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, kao i Đorđe Mamula, poslanik DSS-a. Stvar je u tome da mi imamo polupredsednički politički sistem sa prilično jakom funkcijom predsednika, koji je, sada važećim Ustavom, stvorio Milošević još 1990. godine. Potom je Milošević ingerencije nad Vojskom preneo na federaciju pa je predsednik SRJ postao vrhovni komandant, ali je postupao u skladu sa odlukama tada ustanovljenog Vrhovnog saveta odbrane. SRJ je u međuvremenu prestala da postoji, stvorena je državna zajednica sa nekom formom predsedničkog sistema i VSO kao konačnom instancom za vojna pitanja.

“Vlada bi se, ukoliko zaista i želi ovlašćenja vrhovnog komandanta oružanih snaga, mogla pozvati na Zakon o vladi koji je u potpunosti primenjiv u ovom slučaju”, kaže Mamula. “Komandovanje i rukovođenje nisu isto a voditi politiku je mnogo šire od komandovanja sistemom odbrane. Ipak, niko još nije razgovarao o ovome.” To potvrđuje i Bojan Dimitrijević

Vojska je, znači, i dalje zanimljivo oruđe političke borbe. Da je drugačije, ne bi se rasprava o pitanju komandovanja otvorila prošle nedelje diskretnom najavom da bi i premijer vlade, ma ko to bio, takođe mogao postati vrhovni komandant. Da moć igra važnu ulogu pokazuje i činjenica da je početkom godine Boris Tadić odbio da bude „samo član” tek stvorenog Saveta za nacionalnu bezbednost, tela čiji je prevashodni cilj trebalo da bude hvatanje haških optuženika ali i uspostavljanje bolje kontrole nad tajnim službama i stvaranje tzv. kape nad svima njima. Objašnjenje je bilo da su predsednici država obično i prvi ljudi takvih tela. Negde između redova, jasno je bilo da Tadić nije želeo da snosi odgovornost za loš učinak tela nad kojim ne bi imao dovoljan uticaj, ali ni da bude lišen mogućnosti kontrole nad domaćim tajnim službama.

Srbiji, sve u svemu, predstoji konsolidacija institucija. Za Stevana Lilića, prenos ingerencija tri ključna ministarstva – spoljnih poslova, odbrane i ljudskih prava – od suštinske je važnosti i za buduće uređenje.

“Mislim da je prenos ingerencija bio jedan od razloga Tadićeve posete Crnoj Gori prošle nedelje. A ako i dođe do nekog sukoba oko komandovanja nad Vojskom, on neće biti koncepcijski, već sukob dva jedina preostala centra političke moći kod nas: kancelarije predsednika i kancelarije premijera”, kaže Lilić.

Drugim rečima, zavisno od rezultata dogovora srpske vlasti i opozicije sada, zavisiće ne samo opstanak vlade (ako budu regularnim putem, preko parlamenta, uvodili nove republičke ministre, rizikuju obaranje i nove izbore), već i nova raspodela moći, tj. budući politički sistem. Zanimljivo, ali svi dosadašnji predlozi novog ustava zadržavaju jaku poziciju predsednika. Za Vojsku, konkretno, to znači da je osoba na toj poziciji i njen vrhovni komandant. Da imamo parlamentarni sistem, formalni šef bi bio predsednik ili monarh, a pravi šef vlada.

Miloš Knežević, politički komentator, kaže da se u ovom slučaju mora uvažiti nekoliko činjenica: da nam je još jedna država nestala, da je u Srbiji prvi put nakon rušenja Miloševićevog režima i smrti Zorana Đinđića, stvorena neka vrsta kohabitacije i da bi provizorno ustavnopravno rešenje u vidu zajedničkog komandovanja premijera i predsednika, zaista uvažilo podelu snaga i sprečilo krizu... Knežević ističe da su druge evropske države svoje političke sisteme gradile u kudikamo stabilnijim uslovima, bez ratova i secesija, te da njihova rešenja ne možemo prosto preslikavati.

Bojan Dimitrijević kaže da će buduće rešenje komandovanja možda biti dato u Strategiji bezbednosti, koju je Tadić najavio. Što se tiče pomenute ideje o zajedničkom komandovanju sa Crnom Gorom nad nekim delovima sistema, to se, po svoj prilici, odnosi na mornaricu. Crna Gora je, uistinu, već odlučila da joj velike morske lađe ne trebaju. Resurs postojeće flote ističe za svega nekoliko godina a novi brodovi koštaju... Problem je to što je ta i takva mornarica već dogovorila neke zajedničke vežbe sa Italijom, pre referenduma. A i Srbiju interesuje nekoliko brodova. Lepi “Jadran” na primer, školski brod za čije je uvođenje u jugoslovensku mornaricu još davnih tridesetih, Srbija najzaslužnija...

Da li brodovi, da li komandno mesto, tek, dogovori predstoje.

MILENA MILETIĆ