Arhiva

Tajna Tačijeve strelice

Miloš Đorelijevski | 20. septembar 2023 | 01:00
Kosovo je Kosovo, a Srbija je Srbija, samouvereno tvrdi član pregovaračkog tima Prištine i jedan od ratnih komandanata OVK Hašim Tači. Na pitanje beogradskih novinara (organizovano boravili na Kosovu od 25. do 29. avgusta) da li je njegovo postupanje sa zarobljenicima i civilima tokom rata garancija raseljenim Srbima da se vrate na Kosovo, preplanuli Tači odgovara: Najbolja garancija je kosovska politička realnost. Tači, koji tokom razgovora ispred sebe ima listić žutog papira na kojem skupocenom hemijskom olovkom sa grimasom zainteresovanog čoveka, podignutih obrva ispisuje nekoliko vodoravnih crta i jednu strelicu usmerenu nadole, opušteno se smeje na nervozna podsećanja novinarki na rezoluciju 1244 po kojoj je Kosovo sastavni deo Srbije. Kosovo će uskoro biti nezavisno i to je jedino rešenje, ponavlja sa pobedničkim smeškom.
Tačijev kolega iz prištinskog pregovaračkog tima i predsednik Reformske stranke ORA Veton Suroi, važi za intelektualca, spremno podržava Ahtisarijev stav o srpskoj odgovornosti. Suroi, kao intelektualac sa prijavljenom imovinom vrednom pet miliona evra stečenom tokom prethodne decenije, precizira da u teoriji 20. veka postoji kolektivna odgovornost, ali ne i kolektivna krivica.
Tačijev ratni kolega Ramuš Haradinaj u restoran RRon na periferiji Prištine dolazi u šarenoj majici sa dva telohranitelja. Wegova pojava izaziva stišavanje tona među prisutnim Albancima, a neki potpuno prekidaju razgovor i naprasno pokazuju interesovanje za mene. Pošto je seo, prilazi mu stariji čovek tamnijeg tena sa brkovima, u stone njash Toše Proeski farmerkama, belim kožnim cipelama i ljubičastoj majici. Srdačno se pozdravlja sa haškim optuženikom kome je tribunal dozvolio da se bavi politikom. Ispostavlja se da bele cipele pripadaju jednom od najpopularnijih pevača na Kosovu. Posle kratkog ćaskanja, pevač se vraća za svoj sto, a za Haradinajev sto seda potpredsednik vlade. Ni on se ne zadržava dugo u razgovoru sa Haradinajem, jer ubrzo stiže sredovečna devojka sa velikom srebrnom torbom. Haradinaj se sa njom premešta za drugi sto, i posle kraćeg ručka odlaze u pratnji momaka u odelima kojima rastu žice iz ušiju.
Čini se da je tranzicija na Kosovu počela od srpskog dokumentarnog ostvarenja Vidimo se u čitulji, a da bi njen krajnji cilj mogao da bude američki Kum.
Najzanimljiviji susret ipak je bio onaj sa ministrom za zajednice i povratak u Vladi Kosova Slavišom Petkovićem i njegovim portparolom Fatmirom Šeholijem. Šeholi, koji se prilikom prethodnih neformalnih susreta pojavljivao u majicama živih boja najzvučnijih stranih marki u Srbiji, obukao je za tu zvaničnu priliku odelo sa crvenom kravatom. Taj živopisni bivši funkcioner DB-a na Kosovu i bivši dopisnik beogradskog B92, bio je glavni analitičar tajne policije na Kosovu, ali se sa organizacijom Jovice Stanišića rastao negde rsquo;93, da bi kraj bombardovanja rsquo;99. dočekao kao urednik na Radio Prištini, odakle je pobegao za Beograd. Kaže i da poznaje Tačija i Haradinaja i da sa njima nema problema, ali se prethodnog dana iznenada izgubio neposredno pre dolaska Haradinaja u restoran RRon, ne sačekavši da se pozdravi sa poznanikom.
Šeholijev šef Slaviša za susret sa novinarima odabrao je casual varijantu ndash; crne mokasine bez čarapa, roze La costa košulju, a poseban utisak ostavljaju dva mobilna telefona na stolu, od kojih jedan zlatne boje, cigarete sobranie i veliki ručni sat. Govori o milionima evra koje je odobrio, ističe da korupcija i organizovani kriminal ne utiču na povratak, nego najviše ekonomija, za lošu ekonomsku situaciju na Kosovu optužuje međunarodnu zajednicu koja ima apsolutnu kontrolu nad buyetom... Navodi da mu je plata 936 evra, a Šeholi ga ispravlja: 938. Ministar odlučuje da komentariše i glasine da na sebi nikada nema ispod 5 000 evra. Nekada ima i sedam, a možda i osam hiljada evra, ispravlja. Imam možda najbolju kolekciju odela i satova u Srbiji, koju skupljam godinama. Trošim ušteđevinu koju sam zaradio na raznim poslovima u Srbiji i u inostranstvu, kaže taj bivši policijski instruktor, koji je jedno vreme u pauzi sticanja ušteđevine proveo i u zatvoru. Kosovski zakoni mu ne dozvoljavaju privatno poslovanje na Kosovu, ali nesmetano može da posluje van teritorije Kosova.
Imate li biznis u Srbiji? Imam. A van Srbije? Imam. Koji? Nemojte sada... Kako onda trošite ušteđevinu, ako imate i biznis?
Nemojte, molim vas, nije sada prilika...
Ali je prilika da se pohvali da sam vozi blindirani yip BMW, jer je za upravljanje tim vozilom potrebna posebna veština, koju je on odlično savladao.
Na Kosovu niču neomalterisane kuće bez ikakvog reda, ali i bez zidova okolo, i čini se da će između njih biti nemoguće provući ulice, što, međutim, nikoga ne zabrinjava. Prištini, gradu u kojem je pre rata živelo oko četvrt miliona stanovnika, sada nedostaje baš toliko da postane milionski grad ndash; broj građana se utrostručio, ima ih
750 000. A tokom više dana boravka moglo se videti samo nekoliko starijih Prištinaca sa belim kapicama, po kojima su Albanci bili prepoznatljivi u bivšoj Jugoslaviji. To je grad u kojem je, osim spomenika bivšem predsedniku SAD Bilu Klintonu, ispred svake zgrade čiji domaćini drže do sebe, moguće videti visoko podignute zastave SAD, NATO, Velike Britanije, OEBS-a, UN i naravno crvenu zastavu sa crnim orlom. Qubazni domaćini, mladi novinari okupljeni u nevladinu organizaciju INT+ na pitanje koliko ima Srba među tim stotinama hiljada novih građana, odgovaraju između 174 i 200. Hiljada? Ne, između 174 i 200. Oni, međutim, spremno za to optužuju Slobodana Miloševića i podsećaju na zločine nad Albancima i ponavljaju da bi Srbija Albancima trebalo da kaže veliko sorry.
O smetnjama na vezama možda najbolje govori i epizoda u kojoj su novinari jedne albanske televizije iz Prištine intervjuisali beogradsku koleginicu koja je govorila pozitivno o poseti Kosovu, ali je uveče u centralnoj informativnoj emisiji te televizije potpisana kao meštanka Gračanice. Qubazni domaćini su kasnije tvrdili da to nije namerno, nego da je greška nastala u brzini montaže. Uprkos tome, mladi prištinski novinari upadljivo su se trudili da beogradskim kolegama, o trošku prištinske kancelarije fondacije Soros koja je finansirala posetu, svoj grad prikažu u najboljem svetlu, organizujući brojne obilne ručkove i večere, doduše u restoranima u kojima nije bilo mnogo drugih posetilaca, kao i izlaske u kafiće.
Mladi albanski novinari sa mnogo optimizma govore kako će Kosovo za desetak godina biti u Evropskoj uniji. Na česta pitanja da li je bezbedno glasno govoriti srpski, beogradske goste uveravaju da to nije neki veći problem i da ekstremista ima svuda, ali ipak povremeno upozoravaju da bi trebalo govoriti tiše, a naročito na mestima na kojima se okupljaju mlađi građani. Kažu da se i način života omladine promenio, pa među mladićima i devojkama nisu neobična druženja za jednu noć. Da, u Prištini je droga sve više dostupna, a mladić koji prati oblast organizovanog kriminala, u jednom prištinskom listu kaže da je cena kilograma čistog heroina na Kosovu oko 20 000 evra.