19.05.
2024.
Iva je iz Kruševca otišla u fabriku ribe na Aljasci: Za mesec zaradiš 10.000 dolara, ali još pamtim šta se kolegi desilo
Iva je iz malog mesta u Srbiji otišla da radi na drugi kraj sveta.
Evo jedne nedvosmisleno ženske knjige koja po svoj prilici neće biti bezrezervno dočekana kao takva, a koje se, pak, zbog njene odvažnosti možda ne bi postidelo ni mnogo koje muško pero. Drugi roman, a ukupno treća prozna knjiga Mirjane Mitrović povest je iz davnog doba na razmeđi Rimske imperije i hrišćanstva, viđena očima ostavljene supruge jednog od Dioklecijanovih carskih savladara i ispripovedana diskretnim glasom jednoga od njegovih omiljenih robova, u maniru koji mnogo duguje tradiciji, a da pri tom ipak ne protivreči iskustvu savremene književnosti.
Neobična i donekle skrivena smelost kojom se odlikuje Mitrovićkin roman ogleda se u činjenici da on ni na čas ne koketuje s trendovima i pogledima na svet, već je bez ostatka, reklo bi se, zaronjen u svoju pomalo starinsku osećajnost. Otuda životna priča žene koja ne prestaje da voli ni onda kad je muškarac napusti zbog vlasti i moći neće, izvesno, biti hit-lektira (neo)feministički samosvesnog dela ovdašnje publike, kao što verovatno neće biti u vrhu čitanosti ni među onima koji drže do poetičke aktuelnosti i zanatske inovativnosti. Emilija Leta je, makar na prvi pogled, jednostavno pisana knjiga o složenim i zapravo neuhvatljivim prostorima ljudske duševnosti, narativno nagoveštenim rekvizitima istorijski kostimirane scenografije i na određen način patinirano “naivnih” karaktera, dosta lako smestivih u okvir raspoznatljivih staleških, rodnih ili moralnih relacija.
Moguće nedoumice o mestu ovakve književnosti danas mogle bi da budu dodatno oslonjene na oklevanje, možda i odsustvo volje za otvorenim sameravanjem prošlosti i sadašnjosti, bar kad je u pitanju za naše vreme i te kako intrigantan sindrom epohalno-ideoloških promena i lomova. U tom smislu, najnovije ostvarenje Mirjane Mitrović nesumnjivo je manje “angažovano” u odnosu na debitantski Autoportret sa Milenom (199), a posebno u odnosu na kulturološki provokativnu pripovednu zbirku pod naslovom Sveto stado (1999).
Emilija Leta je, dakle, knjiga koja igra “na jednu kartu”, a ta karta je “dama herc”, moglo bi se metaforično kazati. Mitrovićkina romaneskna “priča o ljubavi koja je nadživela svoj kraj baš kao i Rimsko carstvo u kome se desila” (slogan sa korica) pripovest je o unutrašnjem zrenju od telesnih zanosa i čulnih demona do duševnog ravnovesja i prosvetljenja, što je ovde oličeno u vijugavoj i na momente dramatičnoj sudbinskoj putanji naslovne junakinje. Pa ipak, uprkos svim limitima, ova riskantna romansijerska “karta” odigrana je, čini se, tako da bezmalo neočekivano postaje autorski adut, u prvom redu zahvaljujući empatijskoj koncentraciji i sugestivnosti koja deluje na dovoljno prijemčivog čitaoca, poput potpisnika ovih redova.
Izvesna bolećivost i sentimentalnost, tako podesne da budu shvaćene kao klišeizirani izrazi ženske osećajnosti, bivaju, naime, u romanu Mirjane Mitrović prevedene u polje naročite, refleksivno-lirske pripovedne figuracije onog momenta kad čitalac počne da ih, poput same junakinje, doživljava ne više kao stvar prirodne slabosti, već prirodne snage, pa i vitalizma, u krajnjoj liniji. Ako ne pre, ovaj preokret trebalo bi da se odigra makar u besprekorno osmišljenom i sročenom epilogu koji je majstorski “promešao karte” hronološke i mentalne koordinacije junaka i čitalaca, dajući – opet sasvim starinski – celokupnoj pripovesti ponešto drugačija i obuhvatnija značenja.
Otkrivajući istim zamahom skrivene psihološke konce različitih aktera, među kojima neki, iznenađujuće ali ne i nemotivisano, od “levih smetala” postaju vernici, drugi u žrtvovanju pronalaze iskupljenje, a treći u skrivenoj posvećenosti ispunjenje, klimaks-završnica romana kroz svedočenje o dosezanju hrišćanski samozatajne ljubavi, znane pod filozofskim imenom agape, zapravo retrospektivno boji moguće razumevanje cele priče. Ona se, tako, sasvim legitimno može čitati i kao povest o pronalaženju smisla u očuvanju i uznošenju, a ne odricanju i suzbijanju sopstvene osećajnosti, ma koliko (ne)savremena ova bila, i stoga, po volji, može biti shvaćena, najzad, i kao štivo koje ovom vremenu simbolično distancirano pokazuje da su dozvoljeni i drugi izbori, mimo ravnodušnosti, relativizma ili potpune konfuzije u susretu s epohalnim pomeranjima.
Moguće je, naravno, i takođe legitimno, ovaj roman pročitati i kao svojevrstan “humanistički” anahronizam, nesaglasan s takozvanim duhom vremena i stanjem u književnosti. Kao i ona prva, i ova mogućnost, međutim, svedoči u isti mah i o stanju duha onoga koji joj se priklanja. Između ostalog, ali ne i na poslednjem mestu, kako se obično kaže, to je “iznuđena” posledica onog presudnog autorskog gesta, koji svojim beskompromisnim izborom za starinski patetičnu i uz to starinski lepo uobličenu priču čitaocu naprosto ne ostavlja prostora za neopredeljenost.
20.05.
2024.
Novosadski izbori predstavljaće i svojevrsni politički ogled u smislu kako bi glasanje moglo da izgleda da se opozicija nije podelila.
20.05.
2024.
Smrt iranskog predsednika otvorila je put sinu Alija Hamneijja da postane novi vrhovni vođa Irana
20.05.
2024.
Zahtev glavnog tužioca MKS-a razmotriće veće sudija Međunarodnog krivičnog suda
20.05.
2024.
Po Kurtijevom nalogu, policija je upala u sve ekspoziture u sve četiri opštine na severu Kosova, kaže Petar Petković
20.09.
2023.
Pitanje je kako je najlakše ostvariti obećanu predaju Kosova, a da ne bude velike štete po armaturu vlasti? Pa u haosu, kako je to uradio Milošević sa krajiškim Srbima. Može biti da zato Vučić sad najavljuje potencijalni egzodus Srba sa Kosova
20.09.
2023.
Šta očekivati u zemlji u kojoj je u nedelju na Pinku prilog o gazdi te televizije Željku Mitroviću trajao deset puta, a u ponedeljak dva puta duže nego o sukobima na severu Kosova u kojima je poginulo najmanje pet, a ranjeno duplo više ljudi