Jezička anglomanija i još ponešto

U svojoj rubrici, Ivan Klajn se dotiče teme “kontaminacije maternjeg jezika jezikom sredine,” navodeći primere “jezičke anglomanije.” I pored uspostavljanja dijagnoze, naš doktor, bar kada je reč o problemima sa jezikom, ne prepisuje nam nikakav lek. Na moje veliko razočarenje, on samo sleže ramenima, identifikujući prethodno poteškoće da se maternji jezik sačuva kako u zemlji iz koje potičemo, tako i među iseljenicima. Kao filolog za engleski jezik, ključno pitanje koje postavljam prethodne dve godine od kako živim “preko bare”, jeste da li je srpski jezik u Novom svetu zaista klinički mrtav i kako ga oživeti. Damir Kalođera, profesor sociolingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, govoreći o promenama u hrvatskom jeziku koje se “vide u velikom broju stranih riječi koje importiramo”, a od kojih “ni jedan jezik nije imun” (pa ni srpski ni hrvatski, kako sam kaže), svesno ili ne, i sam koristi iste. “Činjenica je”, dalje objašnjava profesor Kalođera, “da obrazovani svijet postaje dvojezičan, gdje je onaj drugi jezik obično engleski, a nekada je bio francuski, njemački itd. Toj pojavi ide naruku i nešto što se može nazvati šik ili modernost. Mladi svijet vidi u toj engleštini neki bolji, interesantniji život. Ne mogu a da se ne složim. Štaviše, dodala bih da je anglokultura postala krajnje dominantna, a engleski jezik osnovno sredstvo kojim se sprovodi takva vrsta globalizacije. Pa ipak, iako svesna činjenice da je engleski sastavni deo modernog života, ponovo me golica ta potreba na globalnom nivou da se neka ideja, osećanje itd. izraze engleskim terminima kao najjednostavnijim, najbržim i, kako neko reče, najnekreativnijim načinom za izražavanje novih sadržaja. Imajući sve ovo u vidu, sa žalošću konstatujem da naši ljudi u dijaspori nisu izuzeti iz sveopšeg uticaja engleskog jezika na maternji. Broj anglicizama koje koristimo u svakodnevnom govoru je zaprepašćujući i, što je još gore, stalno raste.

Dakle, imigranti prihvataju ono što im se servira: brz jezik, jeftinu zabavu, instant hranu, oskrnavljen život. Kako reče jedan naš čovek, koji je toliko dugo u Kanadi da bi ga pre trebalo nazvati starosedeocem negoli imigrantom, „naši ljudi ovde govore čudnim jezikom, zaboravljaju srpski a engleski nikad ne nauče”. Da zaključim, nije dovoljno samo konstatovati probleme, već ih valja rešavati. U iseljeništvu se, dragi g. Klajn, maternji jezik mora sačuvati; potrebno je samo, kao uostalom i za sve stvari u životu, malo truda i volje.

Bojana Stojčić,
Toronto, Kanada