U diplomatiji – sve je politika

Bio sam u dilemi da li da, u ovom trenutku aktuelnom ambasadoru matične nam zemlje u Mađarskoj, Predragu Čudiću, odgovorim ili – ne. Odgovoriću ipak, i – staviti tačku na prepisku s njim.

Gospodine Čudiću, u diplomatskom poslu, koji ste prvi put počeli da obavljate pred sam kraj radnog veka – sve je politika (to i vi dobro znate). Prvo, od samog imenovanja na takav posao, pa do “nečijeg prisustva ili odsustva” na nekim od događaja kada se u inostranstvu preuzme predstavnička dužnost! Stavljati događaj čiji sam potpisnik na “političke terazije” i govoriti o “neprimerenosti” je priča za manje upućene, a i takvih je sve manje.

U pismu NIN-u rekli ste da “istine radi moram da kažem da su, uprkos tvrdnji g. Vujića, manifestaciji obeležavanja Dana Velike seobe prisustvovala i dva mlađa člana našeg predstavništva M. Uskoković i S. Veličković”. Kod kolega iz srpskih redakcija u Mađarskoj, koji su prisustvovali proslavi, proverio sam još jednom. Samo su me ponovo potvrdili. Pitao sam jednog od organizatora da li je bio neko iz Ambasade Srbije na krstarenju ili u Eparhijskom muzeju – blago se nasmešio, malo duže zadržao pogled na meni, i ništa nije rekao. Na proslavi su bili ljudi koji svi jedni druge uglavnom dobro poznaju. Nije zapaženo novo lice. Ako su dotične osobe, kako g. Čudić tvrdi, zaista bile, red je bio da se, barem neformalno, pozdrave (ili predstave) domaćinima! Zar ne?

Vrlo diskutabilna je i ambasadorova konstatacija “o dužnoj pažnji koju članovi ambasade posvećuju” sunarodnicima i gostovanju umetnika iz matice, pogotovo poslednja dva “kada nisam primetio da je neko od ovdašnjih novinara to zabeležio”. Ne znam na novinare kojih redakcija je g. Čudić mislio, mađarskih ili srpskih? Ali znam da većinska javna glasila u Mađarskoj imaju vrlo selektivan pristup prema stranim umetnicima, a manjinske medije (srpske, konkretno) niko nije ni obavestio o gostovanju Z. Bogdana i A. Markovića u Budimpešti. Vi ste (mislim na diplomate), kao i uvek u takvim prilikama, dobili pozivnice (sa VIP ulaznicama) za oba skupa i (ne obaveštavajući, naravno, nikoga!) – prisustvovali manifestacijama. To je pre privilegija, a ne dužna pažnja! A takvih je vrlo puno, gospodine Čudiću! Uostalom, tako i Vi radite kada na prijeme u ambasadu (povodom bilo čega) pozivate vrlo uski i strogo odabrani krug ljudi. Što se onda pozivate na nas, kada u naše ime – predstavljate Vas! Da li u “dužnu pažnju” spada i pružanje novčane pomoći srpskim školama i crkvama u Mađarskoj, srpskim manjinskim samoupravama? Spada, svakako. Da li je to za vreme dosadašnjeg Vašeg mandata i jednom urađeno? Odgovor iz ulice Doža Đerđa već godinama je isti: “Ambasada nema novca!”

I za kraj. U pismu koje je naslovljeno sa “Ne može sve biti politika” – nijednom niste rekli Ambasada Srbije i srpska zajednica u Mađarskoj, već “naša ambasada”, “naša zajednica”. Da, svega na jednom mestu, nije spomenuto obeležavanje dolaska Srba u Sentandreju, mnogi čitaoci NIN-a izvan granica Republike Srbije bili bi u nedoumici i preostalo bi im da nagađaju o kojoj zemlji (i nacionalnoj manjini) u njoj je reč. Uverio sam se da sve diplomate iz regiona (a i njihovi državljani) u Budimpešti, isključivo i s ponosom koriste predznak – nacionalnog. Samo Srbi još ne. Kad će početi ako ne sada kada smo napokon postali samostalna država? Treba (na)učiti pominjati (a ne podrazumevati pod “naša”) ime svoje države! I međusobno, i u komunikaciji sa drugima. Diplomate među prvima to treba da (u)rade!

Vlastimir Vujić,

dopisnik NIN-a, Mađarska