Prodavatelji i kupitelji

Jeste li znali da se ne kaže naglašavati nego naglašivati, i da nije dopunjavati nego dopunjivati? Jeste li znali da se ne sme reći dobrom prijatelju i na našem moru, nego samo dobromu prijatelju i na našemu moru? Ako kažete njeno lice, poznajem njegovog oca, oni su u mom stanu a ja u njihovom, jeste li svesni da grešite i da je trebalo reći njezino lice, poznajem njegova oca, oni su u mojemu stanu a ja u njihovu? Znate li da ne smete reći toliki trud, red vožnje, razgovor sa četiri mladića, pitam se da li sam dobro čuo, nego samo tolik trud, vozni red, razgovor s četirima mladićima, pitam se jesam li dobro čuo?

Dobro ste čuli. Upravo takvi saveti i opomene daju se u knjizi pod naslovom “Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku”, objavljenoj u Zagrebu, čije su autorke Anđela Frančić, Lana Hudeček i Milica Mihaljević. Hrvati inače kažu naglašavati, dobrom prijatelju, toliki trud i tako dalje, sve kao i mi – ali knjiga tvrdi da greše. Knjigu nisam imao u rukama (i ne žalim mnogo zbog toga), ali je njen sadržaj iscrpno opisan u prikazu koji je u zagrebačkom časopisu “Književna republika” objavila Snježana Kordić.

Profesorka Kordić već godinama predaje slavistiku na nemačkim univerzitetima, a u Zagrebu je nepoželjna zbog nedovoljnog “domoljublja”. Ona zastupa moderno naučno gledište po kojem su purizam i preskriptivizam pojmovi suprotstavljeni lingvistici. Po njenim rečima, “standardni jezik je ono što je neutralno, uobičajeno u upotrebi kod većine ljudi u Hrvatskoj i što omogućava nadregionalno sporazumijevanje”. Nasuprot tome, autorke pomenutog priručnika na više mesta ističu da “nitko u Hrvatskoj ne zna standardni jezik i da ga svi moraju učiti”. One, kaže Kordićeva, “žele napraviti iluziju da se standardni jezik nalazi negdje izvan hrvatskih govornika i da samo one imaju spoj s njim i mogu ga posredovati ostalim smrtnicima”.

Mnoge njihove pouke zasnovane su na davno iščezlim razlikama, recimo ona koja se mogla čuti i od naših jezikoslovaca stare škole: ne sme se, navodno, reći sipati kad je reč o tečnostima, jer “sipati se može samo što sipko (npr. brašno, šećer), dok se lijeva što tekuće (npr. kava, voda)”, što bi značilo da nije dobro “Sipaj mi vina u čašu” nego samo “Nalij mi vina u čašu”. Ili, ne sme se reći Idem kod brata nego Idem k bratu – iako je, primećuje Snježana Kordić, “prijedlog kod potpuno uobičajen u takvim rečenicama, a bio je to i proteklih stoljeća”.

U prikazu se pominju i svemoćni lektori po javnim glasilima, jezička cenzura kojoj nije izmakao ni jedan tako ugledan lingvista kao što je Dubravko Škiljan. Progone se svima poznate, uobičajene reči i zamenjuju drugima, “hrvatskijima”. Ne sme biti zubarka nego zubarica (mada se ni u Hrvatskoj, napominje S. Kordić, ne kaže novinarica ili uličarica), nije radno vrijeme nego djelatno vrijeme, nije cjenovnik, pa čak ni cjenik kako se ranije govorilo, nego koštovnik. Iz riječkog “Novog lista” Kordićeva citira članak Nives Opačić pod naslovom “Politički strah diktira jezične norme”. “Ako napišete molba, a ne zamolba”, kaže se tu, “predmet vam neće primiti. Kao da je molba gora riječ od zamolbe... Mene nitko ne može uvjeriti da je bilo nužno promijeniti npr. domaću zadaću u domaći uradak, nitko mi ne može reći kako je zbornica loša riječ te da se smije reći samo vijećnica. Ta je priča ponekad išla tako daleko da su me neki prodavači iz susjedstva jednom pitali zašto se oni više ne zovu prodavači a njihove mušterije kupci. Kad sam ih pitala što su oni sada, odgovorili su mi: prodavatelji i kupitelji. A sve se to događalo zato što je sufiks -telj proglašen hrvatskijim od svih drugih...”

Za nas sve ovo može biti i neka uteha. Jeste da smo u leksikografiji silno zaostali za Hrvatima, da nam nedostaju najosnovniji jednojezični i dvojezični rečnici, kakve oni imaju već poodavno. Jeste da je kod nas u sredstvima informisanja jezik potpuno zapušten, da niko ne vodi računa o jezičkoj normi. Ali zato, hvala bogu, nemamo ni takve “savetnike” kao Hrvati, niti naši profesori univerziteta, kad napišu članak za neki list, strahuju da će im lektor izmeniti svaku drugu reč kako bi je prilagodio “standardnom jeziku”.