Đinđićeva udovica spasava Srbiju

U političkom životu Srbije 90-ih Demokratska stranka odigrala je pionirsku ulogu.

- To je bio pokret otpora. Protiv režima Slobodana Miloševića. Moj je muž 1990. pisao preambulu programa te stranke! U njoj stoji: “DS je politička organizacija koja nastaje s namjerom da preuzme vlast u Srbiji.” Zoran je bio čovjek s vizijom: znao je što hoće i kako hoće. Svoju je životnu ambiciju ispunio. Bio je osnivač stranke, učinio ju je velikom političkom organizacijom, doveo ju je na vlast i postao prvi demokratski izabran premijer u Srbiji. Svoj je politički put ostvario, ali ga, nažalost, nije dovršio. Nije dovršio svoj san o Srbiji koja ima mjesto u Europi. Nije ju modernizirao dokraja. To je sada zadatak njegova nasljednika.

Zašto na izborima niste podržali Čedu Jovanovića, koji se još ne tako davno predstavljao kao jedini pravi nasljednik političkog djela Zorana Đinđića?

- Nasljeđe je oduvijek bila sporna stvar u Srbiji. Ako govorimo o emocionalnom naboju koji je ostao nakon Zoranova ubojstva, onda je to ipak nešto što pripada obitelji. Dakle, meni i mojoj djeci. A ako govorimo o političkom cilju, o političkom pravcu, putu, demokratizaciji, preobražaju, o reformskom putu ove zemlje, onda je bolje da nas na tom putu ima što više. Ali ne da nas ima više pogrešnih! Čeda je isprva imao slogan “Srbiji se žuri”. Da, žuri nam se, jer ne želimo uludo potrošiti vrijeme. Ali ako bismo sada trebali čekati Čedu da on dovoljno naraste i da umjesto sadašnjih 15 ima ne znam koliko zastupnika – pa, mislim da Srbija ipak neće imati vremena za to.

Je li vam ipak drago što je ušao u parlament?

- Naravno da jest. Tako i treba. To je redoslijed, to je pravi put. Ovo je nedvojbeno njegov osobni rezultat, koji treba koristiti Srbiji.

Koliko vam Zoran Đinđić danas nedostaje? Koliko je ožujak 2003. i dalje prisutan u vašim mislima?

- Imala sam vrlo lijep i ispunjen obiteljski život, upravo sa svojim mužem Zoranom.

Koliko ste dugo bili zajedno?

- Oko 18 godina. Premalo naspram naših očekivanja, koliko smo trebali biti...

Osamnaest godina – toliko je u čovjekovu životu potrebno za punoljetnost...

- Upravo tako. Mojoj kćeri Jovanki sad je 17 godina i još malo pa će postati punoljetna.

Do 1990. Zoran i ja živjeli smo u Beču. On je tamo mogao imati stalan posao. No, zbog njegove želje da se bavi politikom, vratili smo se u Beograd. I tu je stalno bilo posrijedi neko žrtvovanje. NJegovo, Zoranovo, jer je previše vremena bio okupiran kreiranjem političke projekcije budućeg života u Srbiji, što je, naravno, išlo nauštrb obitelji. A ja sam, pak, bila stup koji je nosio obitelj i svjesno sam se žrtvovala za namjere svoga muža.

Zorana ste upoznali na promociji njegove knjige “Jugoslavija kao nedovršena država”?

- Da, ta je promocija održana u Beogradu 1988. Ja sam tada radila kao sekretar u izdavačkoj kući koja je objavila tu knjigu. U Književnoj zajednici Novog Sada.

Bila je to ljubav na prvi pogled?

- Da. To je bilo onako nešto što nas je vezalo...

Tko je prvi dao znak da je zaljubljen?

- Znak je bio obostran. Vidjelo se to u pogledima. Ja sam, na promociji, sjedila u prvom redu, a Zoran na podiju, zajedno s Dragoljubom Mićunovićem i još jednom osobom. Nije skidao pogled s mene, to je bila fascinacija. Dodatno je tome išlo u prilog to što sam ja bila nazočna u ime njegove izdavačke kuće, pa su odmah počeli i poslovni dogovori, koji su prerasli u još veći povod za ono što će nastati poslije.

Zanimljivo je da je njega, kako je jednom rekao, ponajviše privukla činjenica da ste vi žena koja zna logički razmišljati... Pročitao sam to u jednom beogradskom časopisu.

- Da. Znate, uvijek se očekuje od žene koja pristojno izgleda, koja možda ima neku preporučljivu fasadu, a pri tom je i plavuša, da ne zna dovoljno misliti. Ja nisam bila od takvih, doista sam znala logički razmišljati.

To što je zapazio vašu izrazitu sposobnost logičnog rasuđivanja, upućuje na strogo racionalnu prirodu Zorana Đinđića?

- Tako je.

Biti tako strogo racionalan u jednoj zemlji poput Srbije, koja je puna iracionalizama – nije li baš tu temelj...?

- Da, tu je temelj nerazumijevanja! On kao političar nije imao onoliko podrške koliko je htio i koliko mu je bilo potrebno. Često volim reći: bio je katolik ili protestant u jednome čisto pravoslavnom okruženju... Naravno, riječ “katolički” upotrijebila sam u metaforičkom, svakako pozitivnom značenju. Vidite, Zoran je 12 godina živio u NJemačkoj. Pa je razmišljao: to što tvori kvalitetu života u zemlji koja je sebe uspjela izgraditi u vodeću državu u Europi treba, danas-sutra, postati kvaliteta i u Srbiji. Ili barem temelj za standardizaciju te kvalitete.

Period od 1990. kad je vaš muž osnovao Demokratsku stranku, do 2000. u Srbiji nije bio bilo kakav period...

- Pamtim svaku godinu u tom desetljeću. Živjeli smo na Studentskom trgu, odakle su kretale sve te opozicijske aktivnosti. To je vrlo zaslužan prostor za razvoj demokracije u Beogradu i Srbiji. Godine 1996. i 1997. bilo je zbilja gadno, demonstracije su trajale šest mjeseci, čitavu vječnost. Zoran je tada dobio pendrekom po leđima, na Brankovu mostu.

Kod kuće i danas čuvam pendrek, doduše ne taj kojim su ga tukli. Ali od istoga takvog dobio je udarce po leđima. To su naši trofeji iz 90-ih, uz pištaljke i druge rekvizite. Taj pendrek i – lisice. To su rekviziti Zoranove burne revolucionarne prošlosti.

Lisice?

- Mislim da je bit upravo u tim lisicama. A to se odnosi na Hag, na privođenje Slobodana Miloševića, 2001. Ja uporno ponavljam, osobito predstavnicima međunarodne zajednice, da Zoran Đinđić, kao premijer Srbije, nije izručio Miloševića Hagu zato što mu se htio osvetiti za onih 15 godina teškog života u Srbiji, zato što je bio proganjan, zato što nije bio sa svojom ženom i djecom... nego je to učinio kao odgovoran političar koji je znao da je cijena budućnosti njegove zemlje i njegova naroda upravo to izručenje. Međunarodna je zajednica to tražila od njega, na isti način kao što sada traži izručenje Ratka Mladića. On je to uradio i platio cijenu.

I zato je ubijen.

- Među ostalim i zato. U Srbiji postoji i antihaški lobi.

Đinđić je ubijen 2003, no pripreme za njegovo ubojstvo trajale su...

- ...dosta dugo.

Još od 1999 ?

- Da. I prije, ali suštinski je ta godina u pitanju. Režim Slobodana Miloševića tada je vrlo svjesno deklarisao da je Zoran Đinđić njemački špijun. I to se uvijek tako provlačilo, iako on nikada dotad nije bio u strukturama vlasti, pa nije mogao odavati državne tajne.

Dobio je, međutim, i neko druge etikete?

- Poslije, kad je NATO bombardirao Srbiju, on postaje i pronjemački orijentiranim izdajnikom. Iz stranke JUL, na čijem je čelu bila Mira Marković, izašli su s priopćenjem da je Zoran izdajnik i da odaje saveznicima NATO-a strateške ciljeve u Srbiji koje treba bombardirati. I to se odonda ukorijenilo.

Nimalo bezazlena optužba...

- U međuvremenu, događa se ubojstvo novinara Slavka Ćuruvije. Mi smo bili osobni prijatelji – Zoran i ja s jedne, a Slavko i njegova supruga Branka Prpa (povjesničarka, danas direktorka Istorijskog arhiva Beograda – op. aut.), s druge strane. I Branki, i meni, i Slavku i Zoranu bilo je jasno da je opasnost u tim ratnim uvjetima mnogo veća nego u prijašnje, mirnodopsko vrijeme...

Poznato je da je na pogrebu Slavka Ćuruvije netko prišao Zoranu Đinđiću i rekao mu da je sada on na redu. I onda se on sklonio u Crnu Goru.

- Jest. Takvih je upozorenja bilo i u drugim situacijama u to vrijeme. Bio je Uskrs, 1999. Ja sam sa svojom djecom bila u Valjevu, kod svoje majke. Da mama ne bude sama, ali i zbog slutnje da bi Zoran mogao biti u opasnosti. Prije svega, željela sam sačuvati sigurnost svojoj djeci. Jer, uvijek sam se bojala da to ne bude učinjeno pred njihovim očima.

Zašto je 2003. Zoran Đinđić bio toliko neoprezan uoči atentata? Bilo je, prije onog pravog atentata, nekoliko neuspješnih pokušaja, uključujući i događaj ispred “Limesa” na Novom Beogradu – ali on kao da to nije uzimao zaozbiljno?

- A kakav je izbor imao? Ja ga potpuno razumijem. Bez obzira na to što mi je i na osobnom i na obiteljskom planu bilo jako teško, a i danas mi je teško, ja nikada nisam htjela sebi učiniti taj odbrambeni mehanizam pa da kažem, samo da bi mi bilo lakše, kriv je što sebi nije čuvao život. Pa nije njegov zadatak bio da sebi čuva život.

Pomirio se s onim što mu je bilo suđeno?

- Ne, nego to govori, ponajprije, o njegovoj hrabrosti i odlučnosti. Je li on kao premijer imao pravo zavući se u rupu ili otići na bolovanje, a mogao je to komotno učiniti jer mu je bila ozlijeđena noga i bio je čak na operaciji? Učinio je ono što je netipično za Srbe: nije otišao na bolovanje.

Toga dana, kad je Zoran ubijen, baš se bio lijepo obukao – tako ste jednom opisali... Obukao je svoje najbolje i najljepše odijelo...

- Stvarno mi je ostala u sjećanju ta simbolika jednoga lijepog dana. Očekivao je sastanak sa švedskom ministarkom vanjskih poslova Anom Lind. Nakon svih onih pokušaja atentata, zaključno s halom “Limes”, mislilo se da je apsolutno bezumno da će ubojica to učiniti u roku iduća tri dana. Mislili smo: bit će vremena! Spremao se tada i drukčiji politički razmještaj, u Vladi Srbije i SCG... Kupovali smo vrijeme. No, nije bilo vremena, zato što je njihov ulog bio mnogo jači. I tjerao ih je kao zvijeri, da budu takvi – poput zvijeri!

Godine prolaze, a vi se, kao udovica Zorana Đinđića, i dalje redovito sastajete s Brankom Prpom, udovicom Slavka Ćuruvije. Štoviše, uvijek ste zajedno baš na Badnjak, 24. prosinca, i zajedno dočekujete katolički Božić...

- Branka Prpa je moja stara obiteljska prijateljica. Otkako smo udovice, kojima su muževi život izgubili na zadatku, još smo se više zbližile.

Ali u tom vašem društvu, koje se okuplja na Badnjak, ima vas više?

- Da, tu su još Borka Pavićević, Gorica Mojović, Nadežda Gaće... To je sad jedan ženski nukleus...

Koliko se dugo okupljate?

- Pa već blizu deset godina. Žensko smo društvo koje u Beogradu proslavlja katolički Božić, poslije ponoći obavezno gledamo na HTV-u Božićnu misu, ali bude tu i bučno – jer svaka ima svoj personality, svoja uvjerenja...

Posle intervjua NJene ambicije su veće Ružica Đinđić ne bi imala ništa protiv da se jednoga dana kandidira, recimo, za premijera Srbije, iako bi joj šanse na izborima „jedan na jedan”, tj. na predsjedničkim izborima, gdje se glasa za ličnosti, a ne za stranke, bile još veće Iako sam intervju s Ružicom Đinđić dogovorio još u decembru prošle godine, dobrih mjesec i pol dana prije njegove realizacije, udovicu ubijenoga premijera Srbije i članicu Predsjedništva Demokratske stranke upoznao sam tek u nedjelju, 21. januara, neposredno nakon proglašenja prvih, neslužbenih rezultata netom održanih parlamentarnih izbora u Srbiji. Te večeri, 21. januara, atmosfera u sjedištu Demokratske stranke, u Krunskoj, baš i nije bila na onoj visini kao što se to, možda, očekivalo. Na prethodnim izborima, održanim prije nešto više od tri godine (u decembru 2003), bilo je nekako vedrije i optimističnije nego ovaj put, što može zvučati i kao paradoks jer su tom prilikom demokrati osvojili znatno manje glasova nego sada. Problem je, međutim, u tome što su 2003. demokrati očekivali relativno malo pa su bili posve zadovoljni onime što su postigli – a sada su, naprotiv, očekivali jako mnogo pa je samim time i prostor za njihovo razočarenje bio mnogostruko veći. U Krunskoj sam te nedjelje proveo cijelu večer i mislim da mogu objektivno procijeniti razloge (barem djelomičnog) razočaranja DS-ovaca postignutim izbornim rezultatima. Prvo, razlika u postocima između prvoplasiranih radikala i drugoplasiranih demokrata bila je znatno veća nego što se u taboru DS-a to predviđalo. Drugo, radikali su trijumfirali u Beogradu, što je za DS bilo dodatno neugodno iznenađenje. Treće, mnogi su bili zatečeni relativno visokim postotkom glasova koje je osvojila Dačićeva Socijalistička partija Srbije. I četvrto... Da, bilo je u Krunskoj spuštenih nosova i zbog toga što je Čeda Jovanović tako suvereno, bez trunke neizvjesnosti, ušao u parlament. I to s glasovima koji, po logici stvari, pripadaju upravo njima, demokratima. Iako je izborni štab u Krunskoj već od 20 sati bio krcat novinarima (i domaćim i stranim), čelnici DS-a nisu se pred njima pojavljivali sve do koju minutu prije ponoći, kad je bilo direktno uključenje u TV-program državne televizije. Trudili su se (i Boris Tadić, i Božidar Đelić, i Nenad Bogdanović, i Dragoljub Mićunović...) da izgledaju zadovoljniji i opušteniji nego što su to doista bili, jedino Ružica Đinđić, nositeljica stranačke liste DS-a, nije, po mojoj procjeni, niti pokušavala da glumi ili da na bilo koji način potencira svoje realno (sve samo ne euforično) raspoloženje. Razmijenili smo, iza scene, nekoliko neformalnih riječi, i već sam iz njezinih očiju mogao pročitati poruku da „nije loše, ali da je moglo biti i bolje”. Sutradan, u ponedjeljak 22. januara, to mi je, bez ikakve rezerve, izjavila i u mikrofon, na samom početku našeg razgovora za tjednik „Globus”, koji smo, u popodnevnim satima, vodili u prostorijama Upravnog odbora Fonda „Zoran Đinđić”, kojim predsjedava. I u nedjelju, na dan izbora, i dan poslije, u ponedjeljak, Ružica Đinđić osvojila je moje simpatije ponajprije zbog svoje jednostavnosti i prijemčivosti, a moja mala anketa, koju sam tih dana proveo među nekolicinom „običnih” Beograđana, pokazala je da to nije samo moj utisak. Koliko vidim, narod, barem Beograđani, imaju o političarima u Srbiji generalno nepovoljno mišljenje. Ni u Hrvatskoj profesionalni političari nisu baš na najblistavijem glasu, no ovdje, u Srbiji, na njih se, čini mi se, gleda sa znatno većim omalovažavanjem, pa i prezirom. Izuzetak – ili jedan od rijetkih izuzetaka – jest Ružica Đinđić. Beograđanima, barem onima s kojima sam pričao, dopada se što je tako nenametljiva, što se ne folira, što djeluje seriozno, što nije sebična niti gladna publiciteta, što ne trči za novinarima i ne razmeće se visokoparnim izjavama, što nije vlastoljubiva i ohola, što ne ogovara druge političare, što je uvijek odmjerena, pristojna, iskreno demokratična, a čini se i skromna i poštena. Baš kao kontrapunkt velikoj većini ostalih. S druge strane – sudeći po onome kako se odvijao naš razgovor za „Globus” (a nije, naravno, moglo biti objavljeno baš sve o čemu smo razgovarali) – ne bih rekao da je, istovremeno, i neambiciozna, odnosno nezainteresirana kad je u pitanju njezina eventualna kandidatura za neku vrlo visoku političku funkciju. Mislim, i to podvlačim, da Ružica Đinđić ne bi imala ništa protiv da se jednoga dana kandidira, recimo, za premijera Srbije, iako bi joj šanse na izborima „jedan na jedan”, tj. na predsjedničkim izborima, gdje se glasa za ličnosti, a ne za stranke, bile još veće – upravo zbog njezina sadašnjeg imiya u srpskoj javnosti. Sve u svemu, nije isključeno da ćemo za nju tek čuti... Darko Hudelist