Arhiva

Kraj hrvatske šutnje u BiH?

Nenad Kecmanović | 20. septembar 2023 | 01:00
Kraj hrvatske šutnje u BiH?

Nedavni demonstrativan odlazak operske primadone Gertrude Munitić i univerzitetskog profesora Dragoljuba Stojanova iz Sarajeva u Zagreb, odnosno Rijeku, izazvao je veliku zabrinutost u prijestonici BiH. Kod Hrvata zato što je egzodus dvoje pripadnika malobrojne nacionalne elite aktuelizovao kolektivnu ugroženost manjine u zajedničkom entitetu. Kod Bošnjaka i više, jer je pao kao šamar “sarajevskoj multietničkoj idili”, u trenutku novog evro-američkog pritiska da se ustavnim promjenama, odnosno slabljenjem entiteta i kantona izvrši “funkcionalna reintegracija države” po muslimanskoj viziji unitarne BiH. U “Bošnjačko-hrvatskoj federaciji” slučaj je jedino razveselio duhovite (zapadne) Mostarce: “Odoše nam još dva ’muslimanska cvijeta’!” Ovo “cvijet” nekako i ide uz nekadašnju ljepoticu Munitićku, koja je stasom koliko i glasom navodno oduševila i samog doživotnog predsjednika SFRJ, pa, možda, na drugi način, ide i uz Stojanova kao, recimo, jednog “cvijeta hrvatske inteligencije” u BiH. Ali zašto ono “muslimanska”, kada su oboje Hrvati? I zašto likovanje?

Šta znači sintagma “muslimansko cvijeće”? Prva asocijacija upućuje na period Drugog svjetskog rata kada su ideolozi kvislinške NDH, tada još nacionalno neosviješćene, muslimane mobilisali za ustaški projekat Hrvatska do Drine, podilazeći im da su “cvijeće hrvatskog naroda”. Danas se Hrvati, većinom nezadovoljni položajem u Bošnjačko-hrvatskoj federaciji, zalažu za treći entitet i “cvijećem muslimanskog naroda” nazivaju malobrojne sunarodnike intelektualce koji su ostali u Sarajevu i zajedno sa baščaršijskim komšijama brane jedinstveni dvonacionalni entitet, pa čak i osporavaju “Herceg-Bosnu”. Na tom spisku obično su pominjani Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Željko Ivanković, Vladimir Gojer, Ivo Komšić, Miljenko Jergović i drugi. A njihova “nacionalna izdaja” tumačena je privatnim interesom: granice trećeg entiteta zaobilazile bi adrese njihovih sarajevskih stanova i kabineta u redakcijama, pozorištima, fakultetima ...

Izborom Željka Komšića za člana predsjedništva BiH, ovaj hrvatski predstavnik je izbio u prvi plan kao slika i prilika muslimanskog cvijeta jer je upravo na takvom programu dobio glasove Bošnjaka. Niko, naravno, nije mogao osporiti pravo ovom kandidatu Lagumdžijinog SDP-a i muslimanskom zetu, da se manje identifikuje sa hrvatstvom nego sa integralnim bosanstvom bez obzira što se u krajnjoj izvedbi poistovjećuje sa bošnjaštvom te da “jednako zastupa interese sva tri naroda”. Problem je objektivno postao politički kada se čovjek takvih uvjerenja i pogleda, kandidovao za funkciju po ustavu predviđenu za predstavnika hrvatskog naroda. Pošto kolegama u Predsjedništvu Harisu Silajdžiću i Nebojši Radmanoviću, ne pada na pamet da mu se miješaju u predstavljanju Hrvata, ispada da su njegovim ulaskom u sastav kolektivnog šefa države sastavljenom po nacionalnom paritetu, i Bošnjaci i Srbi natpredstavljeni sa po 1,33 predstavnika, a Hrvati potpredstavljeni sa 0,33 predstavnika.

Podrška koja je Komšiću stigla iz Zagreba od predsjednika “lijepe njihove” lično, nije doprinijela povjerenju lokalnih Hrvata, bez obzira na to što je upravo bilo otkriveno da je Stipe Mesić početkom 90-ih u Sidneju slavio period NDH kada su Muslimani bili “hrvatsko cvijeće” kao vrijeme nacionalnog trijumfa. Postalo je, naime, jasno da bi ovaj miljenik Brisela i Vašingtona bio spreman da podrži čak i Bošnjaka kao hrvatskog predstavnika u Sarajevu samo da bi do kraja mandata podigao zastavu EU usred Zagreba. Tako je radio i Tuđman kada je krajem 1993, pod pritiskom Nijemaca i Amerikanaca, potpisao Vašingtonski sporazum i gurnuo ih u zajednički entitet sa Muslimanima, uz crno na bijelo zapisanu obmanu da će Bošnjačko-hrvatska federacija ući u konfederaciju sa Hrvatskom. Vrhovnik je slično učinio i dvije godine ranije kada je zapadne Hercegovce natociljao da podrže referendum o nezavisnosti BiH uz nezvanično obećanje da je to samo međufaza na putu ka secesiji i pripajanju Hrvatskoj. Rezultat jeste da dok Hrvatska hita prema EU, dotle Hrvati nestaju iz srednje Bosne i Posavine na putu za Hrvatsku (Kninska Krajina i ostali od Srba etnički očišćeni krajevi) ili zapadnu Hercegovinu (Čapljina i novoformirana izbjeglička sela Šuškovo i Bobanovo).

Kako u knjizi “BiH – podijeljeno društvo i nestabilna država” piše Mirjana Kasapović, “nacionalnu ideologiju i program hrvatske političke elite u BiH teško je rekonstruisati zbog ’dvostruke politike’ koja je, latentno i manifestno, obilježila cijelo razdoblje od 1990. godine. Pod dvostrukom politikom ne misli se na hotimično licemjerje usmjereno na zavaravanje političkih protivnika, na običnu ’svakidašnju političku laž’, nego na politiku koja zbog izvanjskih pritisaka i ograničenja, kao i zbog vlastitih nesposobnosti i nedoumica, nije jasno i dosljedno artikulirala temeljne političke ciljeve Hrvata prije rata, u ratu i nakon rata” (str. 200). Mada to ugledna profesorica sa zagrebačkog FPN, rođena u Bosni, nigdje ne kaže, ti “izvanjski pritisci i ograničenja” dolazili su, prije svega, upravo iz Zagreba. A pomenuta “dvostruka politika” bila je vezana za podjelu između radikalnih zapadnohercegovačkih i umjerenih srednjobosansko-posavskih nacionalista, kojom su Tuđman i Mesić, najprije zajedno a kasnije odvojeno, neprestano manipulisali za račun zaokruženja države Hrvatske.

Knjiga Mirjane Kasapović predstavlja, ne samo sa hrvatske strane, do sada najkompletniju, najstručniju i najdirektniju kritiku bošnjačko-muslimanske vizije unitarne budućnosti dejtonske tvorevine po liberalno-građanskoj recepturi. NJene osnovne teze mogu se sažeti u sljedećih nekoliko redova.

Nema nijednog velikog događaje u istoriji BiH koji su tri vodeće vjerske i etničke grupe doživljavale na identičan način što bi moglo da bude vrelo zajedničkog ponosa. Naprotiv, i tursko osvajanje i austrougarsku aneksiju i monarhiju Karađorđevića i komunističku Jugoslaviju, kao i sve druge prelomne istorijske faze, dva od tri naroda, manje ili više osnovano, tretiraju kao nacionalno i vjersko ugnjetavanje, a jedan od tri kao zlatno doba. Izvana prigušeni antagonizmi dva naprema jedan su istorijska konstanta, a kratki intervali smjene inostranih čuvara “mirne Bosne” dovodili su do otvorenih sukoba. Tako i međunarodno priznanje BiH kao nezavisne države nije za sve značilo radost nego je porodilo novu generaciju “patriota” i “izdajnika”, a postkomunistička demokratija je pružila svakoj nacionalno-vjerskoj grupi mogućnost da krene svojim putem. “Šara leopardove kože” koju je pratila teritorijalno-etnička struktura BiH učinila je to tehnički teško izvodivim, a nacionalni lideri i međunarodni posrednici pokazali su se nesposobni da nađu kompromisna i fleksibilna rješenja. “Sa političkog i istorijskog stanovišta ključnom posljedicom rata može se smatrati upravo teritorijalizacija nacionalnih zajednica kakva nije postojala prije 1990. Ta činjenica je bitno promijenila društvene, političke i psihološke pretpostavke izgradnje demokratske i održive države, a njihovo zanemarivanje može biti pogubno po opstanak BiH” (str. 133). Rješenje se, dakle, ne može naći u pseudoliberalnoj prisilnoj integraciji nacionalno-vjerskih identiteta i zato nailazi na kontinuiran otpor srpskog i hrvatskog, pa indirektno i bošnjačkog naroda na terenu. Naprotiv, samo legalizacija i institucionalizacija trojne teritorijalno-etničke podjele koja neće biti apriori moralno-politički stigmatizovana kao antidemokratska i antievropska može dovesti do postepenog opuštanja i spontanog povezivanja na putu izgradnje lojalnosti zajedničkoj državi. Evropski primjeri demokratske konsocijacije, kao što su Švajcarska i Belgija, to najbolje potvrđuju.

Ova provokativna knjiga o BiH, teško oborive istoriografske i politikološke argumentacije, više od godinu dana nije naišla na polemičku reakciju bošnjačkih političkih intelektualaca. No, dok je Sarajevo sistematski prećutkivalo rješenja Mirjane Kasapović za nedoumice postdejtonske Bosne, stigao je pozitivan odjek sa hrvatske strane, iz zapadnog Mostara, od grupe mlađih nastavnika i asistenata sa Filozofskog fakulteta školovanih po evropskim i američkim naučnim institucijama. U tematskom broju, inače izvrsnog časopisa “Status” može se, istina, malo toga naći što direktno govori o BiH, o Herceg-Bosni, o Hrvatima i Bošnjacima, o većem i trećem entitetu, o ustavnim promjenama. Radi se o načelnoteorijskim prilozima, o stranputicama izgradnje građanskog društva u multietničkim zajednicama, o neprimjenljivosti liberalno-demokratskih rješenja u nacionalno podijeljenim društvima, o teoriji i praksi konsocijacije u svijetu i sl. Ipak su neprestano prisutne nedvosmislene asocijacije na nepovoljan položaj Hrvata u postdejtonskoj državi, na potrebu konfederalnog preustrojavanja, na treći entitet, i to baš u vrijeme rasprave o ustavnim promjenama.

Sve dok su ovi stavovi bili izloženi na relativno apstraktnom nivou i u koricama niskotiražnog časopisa, bošnjački mediji su mogli i da ih prećute, a komentatorske perjanice da se prave nevješti da nisu shvatili ili nisu pročitali. Međutim, kada je hrvatsku štafetu iz Mostara preuzelo “muslimansko cvijeće” u Sarajevu, na čelu sa Ivanom Lovrenovićem, koji je političku teoriju iz “Statusa” “preveo” na političku publicistiku u magazinu “Dani”, “vrag je odnio šalu”. Ne samo zato što su svi mogli da pročitaju i shvate, nego još i više zato što su hrvatske uzdanice jedinstvene Bosne “okrenule ćurak naopako” ka konsocijaciji. Ka u suštini konfederalnom političkom sistemu, koji podrazumijeva pravo Hrvata kao konstitutivnog naroda na teritorijalno-etnički identitet. Otkud taj zaokret hrvatske nacionalne elite u Sarajevu? Zašto je uvenulo “muslimansko cvijeće”? Već na poluvremenu od kraja rata do danas povjerenje Hrvata u zajedničku državu je sa 65 odsto opalo na 36 odsto, u Federaciju sa Bošnjacima sa 58 na 39 odsto, a broj stanovnika sa 17,3 odsto pao je na 10 odsto i to prema podacima Američke informativne agencije USIA. A prema Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH, koju je sačinio HDZ, “Hrvatima je uskraćeno pravo na zaseban (nacionalni) televizijski kanal. Odbijen im je i zahtjev da se prijestonica entiteta preseli iz Sarajeva, koje je i glavni grad države, u Travnik. Hrvatska kultura se sistematski potiskuje u korist novog bosanskog identiteta koji za njih ima regionalno, a ne nacionalno značenje. Hrvati vjeruju da je međunarodna zajednica spremna da prihvati dominaciju Bošnjaka u Federaciji”. Pet godina kasnije situacija je još nepovoljnija. Nije udovoljeno nijednom od hrvatskih zahtjeva, a nacionalna populacija je već prepolovljena. U srednjoj Bosni i Posavini više nema Hrvata. Bošnjaci nameću Hrvatima kolektivnu krivicu zbog žrtava koje su pretrpili u međusobnom sukobu u jesen 93. Sarajevo je postalo muslimanski grad iz koga je poslije rata više Hrvata otišlo nego što se vratilo. Kako sjetno primjećuje jedan od cvjetova: “Nekada su Hrvati davali gradu balerine, klasične muzičare, kazališne ljude. Te su se gradske tradicije zadržale i u kulinarstvu i općenito u načinu života i širile se kao nacionalni znak: božićni kuglof, zaher torta, lampa sa abažurom, balovi. I mada je poteklo od doseljenih Austrijanaca, Čeha i Mađara koji su po liniji katoličanstva postali Hrvati, sve je to prešlo u nacionalni kod – hrvatski.” Sada više toga tamo nema, kao što sve manje ima i Hrvata bilo gdje u Bosni, pa u zapadnoj Hercegovini ne samo da živi njihova većina nego južni kantoni, odnosno zapadni Mostar, postaju centar nacionalnog kulturnog i političkog života. Čak i sarajevska nadbiskupija, koja je dugo balansirala između “unitarističkih” bosanskih franjevaca i “Bosne srebrene”, odnosno “separatističke” Mostarske biskupije i hercegovačkih franjevaca, gubi ravnotežu, a kardinal Puljić, na zgražavanje bošnjačkih medija, sve češće nastupa u ime ugroženog hrvatstva.

Lako je bilo Bošnjacima da u sarajevskim medijima denunciraju Antu Jelavića, Božu Rajića, širokobriješke tajkune i ratne hadezeovce da se pod firmom borbe za nacionalnu ravnopravnost zalažu za vaskrsavanje genocidne tvorevine “Herceg-Bosne”. Odnosno da svaku kritiku iz zapadne Hercegovine arogantno apsolviraju kao škutorski provincijalizam i šovinistički primitivizam nespojiv sa “europskim” načelima liberalnog građanstva tako bliskim muslimanima na Baščaršiji. Međutim, kada su se sa, u osnovi istom idejom teritorijalizovane demokratske konsocijacije, koja ima uporište u savremenoj političkoj nauci (Arend Lajphart, Vil Kimlika, Čarls Tejlor, Jel Tamir) i univerzalnoj političkoj praksi (Austrija, Holandija, Belgija, Švajcarska, Kanada) oglasili vodeći hrvatski politički intelektualci iz Mostara i Sarajeva, sve je postalo neuporedivo komplikovanije.

Nakon nemuštih pokušaja bošnjačkih novinara da priču po inerciji vrate na uhodani kolosijek etiketiranja svakog Hrvata koji ne podržava jedinstvenu i cjelovitu Bosnu kao sljedbenika politike Gojka Šušaka i Mate Bobana, informativno-politički nedjeljnik “Dani”, u kome je Lovrenović jedan od urednika, organizovao je okrugli sto na pravu temu “Konsocijacijski model uređenja države – spas ili krah Bosne i Hercegovine?” Rezultati vrlo zanimljivog hrvatsko-bošnjačkog dijaloga, uz učešće jednog Srbina (Nervzuk Ćurak, Zdravko Grebo, Enver Kazaz, Ivan Lovrenović, Asim Mujkić, Gajo Sekulić, Ugo Vlaisavljević, Ivan Vukoja, Senad Pećanin), mogli bi se rezimirati u nekoliko zaključaka. 1) Kako kazuje politička teorija i pokazuje političko iskustvo, u vjerski i nacionalno duboko podijeljenim društvima, kakvo je i bosanskohercegovačko, demokratska konsocijacija predstavlja optimalan tip državnog uređenja. Liberalne demokratije svakako obezbjeđuju viši stepen demokratije, ali su one ostvarive samo u nacionalno homogenim državama i razvijenim građanskim društvima. 2) Krajnje je vrijeme da se demistifikuje državni neoplatonizam po kome BiH postoji prije, iznad i mimo konsenzusa njenih naroda. Složena država mora zaslužiti osjećanje lojalnosti nacionalnih i vjerskih grupa, i to samo tako što će priznati i uvažiti njihovo zasebno postojanje. 3) U konkretno-istorijskim uslovima u BiH još uvijek ni u tragovima ne postoji kritična masa autentičnog građanstva, pa odgovarajuća politička opcija može da predstavlja ili projektovanu metafiziku Bosne i Hercegovine ili kamuflirani nacionalizam većinske nacije. U oba slučaja građanski unitarizam kao neizbježnu reakciju izaziva separatistički nacionalizam i vodi raspadu države. 4) Urgentno je da se prevaziđe omiljeno bosansko odlaganje, tipa “sve će biti riješeno prijemom u Evropsku uniju”, jer BiH možda broji svoje posljednje dane. I sama EU je vrsta konsocijativnog eksperimenta, kao što su određeni tip konsocijacije bile i obje Jugoslavije i dejtonski aranžman, pa su procedure poznate, ali ostaje problem bazičnog konzenzusa i referenduma. 5) Nasuprot bošnjačkim strahovima, konsocijativne demokratije u Austriji i Holandiji ne samo da nisu dovele do raspada nego je poslije nekoliko decenija primjene proces krenuo u pravcu političke liberalizacije i građanske demokratizacije. A Švajcarska i Belgija spadaju među stabilne evropske države. 6) Ukratko, odgovor na pitanje u naslovu skupa glasi: konsocijacija znači spas, a ne krah.

Već na početku diskusije koju će “Dani” objaviti u dva nastavka, mnogi učesnici su se unaprijed uplašili od podrške konsocijaciji. “Ima jedna uglavnom prešutna sugestija koja se vrti u javnom mnjenju: o konsocijaciji govore neprijatelji BiH. Ima tu neka, kao, zavjera, opasnost, i to perfidna, dolazi od intelektualaca. Neki su vršili etničko čišćenje i rušili državu, a neki evo zalažući se za konsocijaciju legitimiraju ta zlodjela. Opasno je ovu našu priču tek tako pustiti u javnost.”

Naravno, pokazalo se da nisu bili u krivu. Izborni uspon Harisa Silajdžića do pozicije nacionalnog lidera na političkom programu agresivnog unitarizma (integralno bosanstvo) i centralizma (ukidanje entiteta i kantona) mogao je da nagovijesti kako će to bošnjačko biračko tijelo odgovoriti na ponudu konsocijacije koja implicira tročlanu konfederaciju. Naravno, velika većina ne čita “Dane”, a mnogi koji čitaju ovaj politički nedjeljnik izgleda nisu shvatili stenogram ove akademske diskusije niti prepoznali onu iritantnu implikaciju. Malobrojni, koji pak jesu, nisu ni znali ni umjeli da iznesu ozbiljnu kontraargumentaciju.

Nisu je imali ni Muhamed-Tunjo Filipović i njegov mezimac Nenad-Behbi, ali su iskoristili priliku da se prikažu kao otac i sin ugrožene nacije i obrušili se na glavnu opasnost – Ivana Lovrenovića. Junior Behbi u redovnoj kolumni u konkurentskoj reviji “Slobodna Bosna” objašnjava da su ne samo kuglof, zaher tortu, lampe sa abažurom i balske haljine nego i sve mašine, od singerice pa do rols-rojsa, u Bosnu prve donijele njegove nene, nane, amidžinice i daidžinice – sve same begovice Filipovićke nekoliko koljena unazad. A babo Tunjo čak je stigao da izdiktira i oštampa čitavu knjigu o “Lovrenovićima” koji izmišljaju da u Bosni imaju dužu kulturnu tradiciju od “temeljnog” muslimanskog naroda i o Ivanu lično, koji mu već godinama uskraćuje pare u nekoj komisiji za finansiranje naučnog rada. Prijestonički masovni mediji su zabilježili da se tokom govora na svečanoj promociji u Akademiji nauka, što zbog nacionalne što zbog vlastite ugroženosti, Tunjo toliko uzbudio da je manifestacija bila nakratko prekinuta.

Samo koju nedjelju nakon toga Sarajevo su trajno napustili Gertruda Munitić i Dragoljub Stojanov sa javnim obrazloženjem da su u Operi i na Fakultetu bili diskriminisani na nacionalnoj osnovi. Ivan Lovrenović je još tamo, i sa velikom erudicijom i elokvencijom dosta usamljeno uporno brani koncept konsocijacije kao pravo Hrvata na teritorijalno-etnički identitet. Uskoro ćemo vidjeti da li će se u novoj rundi pregovora o ustavnim promjenama oko koncepta trećeg entiteta konačno okupiti ne kao do sada samo ortodoksni zapadni Hercegovci i srednjobosansko “muslimansko cvijeće” nego svi Hrvati. Vlasti u Banjaluci bi to rasteretilo potencijalnih novih pritisaka iz Sarajeva, Brisela i Vašingtona na Republiku Srpsku, pa je premijer Dodik u intervjuu zagrebačkoj štampi ukazao na simetričnost srpsko-hrvatskih pozicija u BiH.