Uspravni i vodoravni ljudi

Obično se kaže, bar u našem jeziku i narodnoj predaji, kako čovjek pred smrt legne u postelju te se smatra da je umro lijepom smrću onaj što je preminuo u svom krevetu. Da ne kažem kako stariji ljudi, kad za nekoga pitaju, uglavnom pitaju je li taj na svojim nogama. Biva, život se ljudski dijeli prema tome možeš li sam do ćenife (toaleta) ili ne možeš. Onaj, koji je, kao ja, ležao u šok sobi nekoliko nepodnošljivih dana, zna da su stari ljudi u pravu. Kao i uvijek. Ali ovo nije (ili bar ne bi trebao biti) tekst o starosti i njezinim ljepotama, već o Evropi i njenoj realnosti. Starost i tako, bar ovdje na Balkanu, ne zanima nikog. Drugo je Evropa, tamo je narod sve stariji te će uskoro biti više starčadi nego djece. Kao na Olimpu u drevnoj Heladi gdje bogovi nisu mnogo rađali, nego su, besmrtni, starili prepušteni sami sebi, neizdržljivoj dosadi, Herinoj zlovolji i Zevsovoj tiraniji. Da bi se pogodilo šta će sutra biti, kažu da nije zgorega znati šta je nekoć bilo, a mene sutrašnja (ili čak i današnja) Evropa u nekim bitnim stvarima neodoljivo podsjeća na nekadašnji Mostar, na Mostar mog djetinjstva i mladosti. Uoči zadnjeg rata, tamo je složno živjelo otprilike tridesetak posto Muslimana, tridesetak posto Hrvata, dvadesetak posto Srba i desetak posto Jugoslavena, uglavnom ili pretežno srpskoga porijekla. Godinu – dvije prije nego što je hrabri Momčilo Perišić udario topovima po baštini Šantića i Ćorovića, održani su u glavnom gradu Hercegovine prvi višestranački izbori na kojima su tzv. nacionalne stranke osvojile oko devedeset posto glasova. Drugim riječima, glasačka kutija se podudarila sa statistikom, parlamentarnost se podudarila sa etničkom slikom, svaka je ptica svome jatu odletjela... A jato u grip. Godinama kasnije, nakon rata i tragedije, nakon ogromnih i drastičnih promjena, koje su se desile u Mostaru (i sa Mostarom!), ja sam bio i dalje jednako zapanjen, bolje reći začuđen nad ovom, bar meni posve nepoznatom, slikom grada u kome sam proveo mladost, u kojem se rodila Nataša, moja najstarija kćer, u kojem su mi sahranjeni roditelji. Je li moguće da do te mjere nisam poznavao vlastiti grad, da sam živio među nepoznatim ljudima, koji su u suštini bili potpuno drugačiji nego što sam ih, čitavog života, doživljavao? Šta je (bila) istina? Moje iskustvo, moje slabo znanje i saznanje ili rezultati slobodnih izbora? Demokratija? Nesumnjivo, a i vrijeme to pokazuje, ja nisam istinski poznavao svoj grad, tu Evropu u malom, taj spoj Istoka i Zapada, zabačenu varoš na samom rubu srpstva i hrvatstva u kojoj je stotinama godina mirno i nesmetano živjelo šaroliko klupko religija i kultura, nacionalnosti i običaja, nošnji i navika, jela i muzika, mirisa i melodija, svega i svačega. Pokazalo se da su u tome klupku sama šarka i zvečarka, sve go poskok i riđovka, da tu smuka ni blavora nema. Nekadašnji Mostar (nekadašnja Evropa) bijaše statičan grad, mirno mjesto u koje su i iz kojeg su, doduše, putovali putnici i đaci – vozali lošim cestama i još gorom prugom, a današnji je nešto posve drugo. Danas se jedna polovina grada petkom po podne isprazni kad kolone blistavih vozila razvezu svoje ugledne vozače po Čitluku, Lištici, Qubuškom... Druga, manja polovica, ostane da tavori u Cernici, na Musali, oko Tepe il’ na Luci, šćućurena na Neretvi. Ako prva i liči na suvremenu Evropu, na šta liči druga, sasvim čemerna? Uostalom, treća (polovina) više i ne postoji jer je protjerana i izbjegla, ali nekima ni to nije prepreka da za stradanja okrive stradalnika. Brančilo Petrović svojedobno proslavlja beogradsku ulicu Rige od Fere kroz koju su ga vukli milicioneri, “silni momci, umnom bolu nenavikli, orni da pretuku”. U mom Mostaru je nekoć postojao Bulevar narodne revolucije, ulica kroz koju je tutnjao uskotračni “ćiro” i u kojoj su na udaljenosti od po trista metara živjeli moj otac i njegove sestre sa svojim familijama. Kad je izbio rat, ispade da to i nije neka socijalistička ulica sa ružnim rampama, nego nevidljiva granica, rov koji dijeli Zapad od Istoka, crta na kojoj su se vodile strašne bitke, okršaji u kojima je izginula svekolika mladost jednog grada. Zašto nisam na vrijeme sagledao tragediju? Zašto i ovu nisam predvidio, ja koji sam predvidio mnoge? Zbog toga i samo zbog toga što sam gledao vidljivo, a zanemario nevidljivo. Zbog toga što nisam uočio da su ljudi jedni kad su uspravni (uspravljeni), a drugi kad su vodoravni i da ih ta geometrijska podjela razlikuje i dijeli više nego svaka druga. Uspravni, oni hodaju ili sjede, u svakom slučaju nešto rade i djeluju, govore, vladaju, proizvode, trguju ili čine štogod drugo suvislo i nesuvislo. Čak i ratuju. U vodoravnom položaju (ili što bi starci s početka ovog teksta rekli – ljudi polegli u postelju), oni spavaju ili vode ljubav, boluju ili umiru. Uspravni (okomiti) ljudi nisu istiniti ljudi. Oni glume, hine, pretvaraju se i prilagođavaju različitim situacijama te mijenjaju svoja lica, svoje maske. S druge strane, vodoravni ljudi, čeljad u krevetu, pripadaju istini, intimi, zbiljskom svijetu. Vodoravni (horizontalni) ljudi kad usnu, napuste ovaj svijet. Kad vode ljubav, smetnu s uma nacionalne razlike. Kad boluju, zaborave sve oko sebe jer bolestan čovjek, kao što je rečeno, za razliku od zdravog ima samo jedan problem. A kad umru vodoravni ljudi, nije im više ni do čega, ni do svijeta kao takvog. U Mostaru je, naravno, bilo mješovitih brakova, ali je onih drugih, jednonacionalnih, ipak bilo više. U Mostaru su se mrtvaci kopali i na gradskom groblju gdje su ležali pokojnici sviju vjera, ali su svejedno u većini bili mrtvaci pokapani na tzv. svojim grobljima. Pravoslavni su sahranjivani na pravoslavnom, katolici na katoličkom, Muslimani po raznim haremima (kako tamo zovu groblja), a Jevreji na svom malom groblju. Drugim riječima, dok je bila vidljiva, a vidljiva je bila kad je bila uspravna, zbilja je (kao i sestre njene, stvarnost i realnost) pokazivala jedno lice. Čim bi legla i postala nevidljiva (u snu, ljubavi, bolesti ili u smrti), kao u ratu, kao u rovu, ona je postajala drugojačija. Istinita i surova, nesmiljena, smrtonosna. Iz toga je, unatoč demagoškim izjavama, savršeno jasno zbog čega je partizansko groblje na hrvatskoj teritoriji devastirano, dok je jevrejsko na muslimanskoj, začudo, sačuvano. Da li je u današnjoj Evropi stanje drukčije? Zar se u megapolisima ne formiraju etnički čisti kvartovi? Zar nisu još uvijek u značajnoj većini jednonacionalni ili jednorasni brakovi? Zar mrtvaci ne leže među sebi sličnima? Zar nevidljiva a istinita (vodoravna) stvarnost Evrope nije jednaka onoj prikrivenoj mostarskoj realnosti, koju su prilike i sticaj okolnosti otvorile kao Pandorinu kutiju da sve zlo odjedared izbije i na čeljad se sa nebesa sruči? Sad, kad je za sve kasno, postaje (meni) jasnije zbog čega nisam na vrijeme prepoznao kvar, slaboću u Mostaru, njegovu pravu istinu (hladnu statistiku izbornih rezultata), ono što je dovelo do krvave vojne između Hrvata i Muslimana i do pogibije sviju triju (!) strana. Kako da lakim i lepršavim pogledom vidim/sagledam nešto što se krije u postelji i u grobu, nešto što je zakopano u dnu bića, u najdubljoj njegovoj nutrini? Kako da s ove strane stvarnosti vidimo onostrano? Pretpostavimo da će (dobričine tako misle) engleski jezik ujediniti Evropu kao što je manje-više ujedinio čitav svijet. Ali jezik kao takav nije razdvajao Mostar i svi su Mostarci, surovo različiti, govorili istim jezikom... Svjedoci (često Jevreji) iz razdoblja holokausta govore kako je nailazak nacista doveo do drastičnih podjela među ljudima, do pojave niskih nagona. U Mostaru, u doba Hitlera, čitav je partizanski bataljon bio godinu dana skriven u gradu i nijedan se izdajnik nije našao da ga okupatoru kaže i prokaže... Kako stvari stoje, zasad nema izlaza iz pat pozicije. Možda će biti bolje jednoga dalekog dana kad se položaji izjednače, kad nestane laži i istine, bolesti i sirotinje, kad ljudi budu mogli spavati stojeći, kad se nad Zemljom ostvari onaj legendarni Brančilov stih “dok ja pod zemljom ležim okomito”. Tek tad će se, naime, Vodoravno uspraviti.