Aut Basara aut nihil!

NIN se nije baš usrećio nametnuvši čitaocima Svetislava Basaru kao velikog i nenadmašnog kolumnistu, baš kao što ni Basara nije usrećio čitaoce i ljubitelje lijepe književnosti svojim „romanom” „Uspon i pad Parkinsonove bolesti”, jednom neviđenom literarnom skalamerijom koja „ne drži vodu” ni u jednom spoju ni segmentu i koja nema krova ni temelja. Svojim „Parkinsonom” Basara se kvalifikovao za veliko NIN-ovo pero. I – Aut Basara aut nihil! On je odmah krenuo da naciji dijeli lekcije i pljuske i to tako napadno da to postaje ružno. Tu je i posljednje „pjevanje” o Kosovu. Taman su Srbi moji, što bi rekao Dragan Jovanović (a ja bih još dodao: Srbi moji ukleti) vaspostavili dosta solidno i za ove prilike sasvim pristojno jedinstvo u posljednjoj odbrani Kosova, ali hoćeš vraga, evo Basare, ispriječio se da nam kaže da to nije nikakvo jedinstvo nego da je to jedna obična činovničko-državna ujdurma potpomognuta psihopatama, lopovima i zlotvorima. Dakle, tu našu „pučinu”, vidoviti Basara čuje kako „bez prestanka baljezga skomračnu mantru (?) – Srbija – Kosovo, Srbija – Kosovo... To je, je li tako, „seljačka politika” pod nečijim „patronatom”. E pa eto, neka je sve to tako kako Basara priča (neću reći baljezga, nije ta riječ za ove fine novine) ali ta je masa tu, ona se vidi, skandira: Srbija – Kosovo. I baš je dobro i lijepo da se zna, da se vidi, da se osjeti i doživi to jedinstvo. Ono treba Srbiji i Srbima kao nikad ranije, treba nam radi nas samih i radi svijeta, treba nam kao čist vazduh s Kopaonika. Jedinstvo i tvrdi stav Beograda dao je, daće i, nadamo se davaće i nekakve rezultate; stižu diplomate iz Ujedinjenih nacija, evo i Rusija šalje svog ministra inostranih poslova s porukom da se Kosovo ne može lomiti preko koljena... Ipak, se nešto kreće, na radost – gotovo svih Srba. (Ono „gotovo” sa Č. Jovanovićem nema neki značaj). E, ali tu je i Basara, na drugoj ili, možda na trećoj strani. On Srbima poručuje da će: “...Odgovor dobiti onoga dana kada Dobri čovek (ko je sada Dobri čovek?) vaspostavi suverenitet u Prištini. Što će reći – nikad. Marš napolje!...” Da se čovjek prekrsti desnom i lijevom... Ama kud će se krstiti i prizivati Boga u pomoć, kad je sam Basara – Bog! U prošlom NIN-u Ivan Vukadinović lijepo pita Basaru: „Odakle baš Vi, gospodine Basara, znate šta nam Bog poručuje?” I još nešto. Gospodin Basara malo, malo, pa u mutne potočine svojih priča upetljava Iljfa i Petrova. I još nekakvi treći put”. Bogami, izgleda da se on počinje polako identifikovati i sa dvojicom slavnih humorista. Basara i humor!!! Ipak da se čovjek prekrsti, pa neka Basara o sebi misli što hoće! Simo Klarić, književnik, Kasindo, Istočno Sarajevo