Sejo Sekson, vođa sarajevske grupe “Zabranjeno pušenje”: Kemija ulice se ne ponavlja

Skoro je Sejo Sekson (46) dobio od majke Katice kovertu sa 5.000 evra, na kojoj je pisalo: “Za Davora, kad diplomira.” Iako mu je ostalo još nekoliko ispita i diplomski, majka ga je častila unapred, samo da okonča to što pre. Tako, revnosni student Sejo, koga samo rodbina i profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu znaju kao Davora Sučića, ima dodatni motiv da ove godine diplomira i postane profesor istorije u nekoj hrvatskoj školi. U međuvremenu je napisao muziku za film “Nafaka” Jasmina Durakovića, snimio novi dupli album “Hodi da ti čiko nešto da” sa 19 pesama, koji se ovih dana pojavio i u Beogradu (Maskom rekords) posle Sarajeva i Zagreba, i sa sarajevskim “Zabranjenim pušenjem” odsvirao više od 300 koncerata za četiri godine. Naime, otkako je sa Elvisom DŽi Kurtovićem obnovio “Zabranjeno pušenje” s one strane kanjona Drine, objavio je albume “Fildžan viška” 1997, “Agent tajne sile” 1999, “Bog vozi mercedes” 2001, tako da je “sav taj posleratni rad Pušenja valjalo i promovisati”, kaže Sejo Sekson za NIN, pijuckajući jutarnji “espreso” u bašti Hotela “Moskva” u Beogradu. U Srbiji ste danas prepoznatljivi kao sarajevsko, a poneko će reći i zagrebačko “Zabranjeno pušenje”, otkako je dr Nele Karajlić početkom rata svoj deo “firme” preselio u Beograd, a vi se nastanili na putu Zagreb – Sarajevo. Kako ste vas dvojica rešili pitanje “starateljstva nad decom”? - Elegantno. Napravili smo jednu konferenciju o sukcesiji. Odvijala se na neutralnom terenu. Eto, na primer, Pišonja i Žuga. Oni bi dobili refren i solo, mi dvije strofe i uvod, a za finalnu kodu bismo se dogovorili u akcijama, 50:50. Bez šale, Nele i ja smo u dobrim relacijama, skoro smo se sreli, prodali smo prava na “Nedjelju kad je otiš‘o Hase” za neku američku seriju. Sedam sekundi “Hasea” za jednu epizodu serije “Sliper sel”, prodali ste za 3.000 dolara. Vredi vam ta sekunda. - Izgleda da su samo Stonsi svoju sekundu prodali malo skuplje, za neku reklamu. Oni su uzeli dvije i po milijarde nečega. Kad već spominjete Stonse, dr Nele i vi ste važili za bosansku varijantu DŽegera i Ričardsa, te vam je spočitavano da samo zajedno “pravite hemiju”. - Ne znam koliko bi ta kemija danas funkcionisala. U tom trenutku je to zaista bilo tako, zato što smo vjerovali u iste stvari. To je presudnije, nego same ličnosti. To je bio trenutak ne samo za Neleta i mene, to je trenutak u kojem su bili i Muče i mali Drale i Mitke i drugi koji su s nama svirali, taj je tim bio malo širi od nas dvojice. Bio je tu i Elvis i Srki Velimirović, scenarista Nadrealista koji nam je radio omote, bila je to kompaktna ekipa iz ulice. Ali, kemija ulice se teško može ponoviti. To bi bilo isto kao kad biste, recimo, gledali Roberta de Nira kroz prizmu “Taksiste”. On više nikad ne može igrati “Taksistu”, prvo zato što mu je 60 godina. Može igrati neke druge uloge, ali ne možete mu sad još na leđa natovariti da bude mlad, drčan, bahat, zajeban i da psuje kao prije. Zato, neke nove uloge donose sasvim drugu vrijednost. Znači, nema šanse da ponovo radi bioskop? - Nisam rekao da nema. Stvar je u tome da ljudi u nekim životnim fazama imaju različite želje i različite poglede na ono što se dogodilo. Nisu to politički pogledi toliko, nego, šta ja znam, neko voli Halida neko voli Hanku. Više su to neka drugačija interesovanja. Sličan problem je i sa Nadrealistima. Đuro je u Sloveniji, Nele u Beogradu. Teško je ljude skupiti za godišnjicu mature a ne nešto drugo. To su sve rasprodani ljudi, gdje god da se nalaze, velike zvijezde u onome što rade. Teško je usaglasiti neki posao iz čisto tehničkih razloga. Ognjen Gajić (saksofonista i flautista jugoslovenske postavke “Pušenja”, prim. n) danas je šef anesteziologije na klinici Mejo u Masačusetsu. Kako bismo njega sad potegli? Ali, ja i dalje tvrdim da je Nele jedan od najvećih frontmena na ovom prostoru, inkarnacija DŽegera, istina u jednom pomerenom obliku, i on je za mene i dalje član “Pušenja”. Nije dobio ispisnicu, transfer nije plaćen, tako da je, što se papira tiče, on još uvijek naš. “Hodi da ti čiko nešto da” na kraju bukleta ima i “Dnevnik osmogodišnje Maje M.” Ko nije pročitao zaista bezazleni dnevnik, a podstaknut provokativnim naslovom albuma, sigurno bi vas pitao što vam je to trebalo u vreme globalne hajke na pedofile? - Taj naslov je i hteo da pokrene temu kako jedna bezazlena sintagma u ljudima danas izaziva podozrenje. U moje vrijeme je to značilo nešto fino, ja bih se uvijek radovao bombonama, u moje vrijeme to nije imalo nikakvo skriveno značenje. Današnje vrijeme je puno nepovjerenja, podozrenja, jer ti niko ništa ne daje za džabe, bez nekog skrivenog i tebi nepoznatog cilja. Htjeli smo malo da manipulišemo tržištem, kako naslovom tako i dnevnikom osmogodišnje djevojčice. Svuda nas to pitaju, eto to je ta globalizacija. Napisali ste i jednu hašku pesmu sa refrenom “Zato mi nije drag taj Hag”. Zašto vam nije drag? – Hag je meni, naprotiv, vrlo drag (smeh). Pjesma je o zatvoreniku u Hagu. Taj zatvorenik govori o svom susjedu iz Ruande koji omalovažava njegove zločine. I kaže mu taj susjed, ti si kriv za 23 ljudi, a u Ruandi takav slučaj ide prekršajnom sudiji. Kao, u Ruandi to nije nikakav zločin. Tu sam pjesmu napisao gledajući jedan dokumentarac o jednom vojniku Unprofora iz neke afričke zemlje koji je bio tu u sklopu trupa UN. Taj je vojnik pričao kako je studirao u Jugoslaviji, kako je Jugoslavija za njega bila zemlja snova, izmišljena zemlja. Jer je on stigao iz neke afričke zemlje, gdje se živi na zemljanom podu, gdje se u svakom selu govori drugim jezikom, i njemu je jasno što tamo ljudi stalno ratuju i što se mrze. Ali mu nije jasno šta se to ovdje dogodilo, u zemlji u kojoj “krava živi u kući”, zašto je nastao konflikt kad ljudi izgledaju isto, isto govore. Zato sam napisao tu pjesmu. Taj vojnik je snimljen u tom svom nekom afričkom selu, u kojem je jedina zgrada od čvrstog materijala, njegov hotel. Hotel je sagradio od para zarađenih u Unproforu, i nazvao ga “Bosna”. Kako vama, kao neposrednom svedoku predratnog, ratnog i poratnog Sarajeva, danas izgleda taj mit o multikulturalnosti vašeg rodnog grada? Dok su jedni taj mit potpirivali, drugi su ga raskrinkavali. Od Ive Andrića do, recimo, Nadrealista koji se krajem osamdesetih, dok pada Berlinski zid, igraju pravljenjem “sarajevskog zida”. - Sve ove naše države, uključujući i bivšu Jugoslaviju, isuviše su mlade u odnosu na stotine godina provedenih pod nekim drugim kulturama, imperijama, civilizacijama, drugim jezicima na kraju krajeva. Ne mislim da je multikulturalnost, stoga, mit, to je stvarnost Balkana. Multikulturalnost je nešto čime su ljudi na ovom prostoru znali da barataju. I u Sarajevu, i u Beogradu, i u Zagrebu. Ta naša multikulturalnost danas ne izlazi samo iz katoličko-pravoslavno-islamske podjele, nego dolazi iz sasvim drugih kulturnih korijena. Tako, multikulturalnost jednog Zagreba ne dolazi iz tog religijskog principa. Hrvatima zovemo, recimo i one Hrvate iz Istre i one iz Hercegovine. A oni su potpuno različiti, to su ljudi sa potpuno drugačijim kulturnim zaleđem i povijesnim bekgraundom. Jedno je Mletačka republika drugo je Otomansko carstvo, ne moram objašnjavati kolika je to civilizacijska razlika. Oni su stotine godina proveli pod potpuno različitim kulturnim i jezičkim tendencijama. Tako je isto i u Bosni. Tamo postoji religijska podijeljenost, ali i kulturološka, civilizacijska. Hoću da kažem da su svi naši problemi došli izvana. I greška je što se to ne apostrofira u svim ovim sredinama i medijima. Oduvijek, sve bune, svi ratovi protiv bilo koga, nisu dolazili iz neke naše suštine, nego smo uvijek bili uvoznici neke svjetske političke scene i njihovih odnosa. Odnosi na Balkanu o kojima govorimo u 19. stoljeću, nisu konflikti balkanskih naroda, to su konflikti velikih sila. Konflikti Drugog svjetskog rata nisu konflikti naših naroda, to su konflikti vrlo moćnih mašina i ratnih i političkih s kojima se mi nismo mogli nositi, kao ni danas što ne možemo, zbog toga što zavisimo od tuđih para. Ovdje ne postoji ni finansijska ni neka druga moć, a nemamo tu sreću da imamo naftu, uran, dijamante, ili nešto što bi moglo pokrenuti viši stepen samostalnosti. Dok god smo prisiljeni uzimati tuđi novac, moraćemo uzimati i tuđe političke ideje, i zbog toga ćemo ovdje imati političkih problema, kad god ih bude u svijetu. Periodi našeg mira i stabilnosti su bili i periodi svjetskog mira i stabilnosti. Zbog toga mi ne možemo previše sebe da okrivljujemo za sve što se desilo. Znači, ako ti “čiko” nešto da, onda ti “čiko” nešto i traži? - Tako nekako. Kao klinac sam bio poveden par puta u neke kriminalne aktivnosti, samo zato što sam, kad bi me neko namlatio, onog većeg jojaša, mangupa, zvao u pomoć i onda bi on mene odbranio. A poslije tri dana bi mi rekao, čuvaj stražu dok mi obijamo granap (skraćenica za “gradske narodne prodavnice u Jugoslaviji”, danas i dalje sarajevski sleng za prodavnicu, prim. n), i ja bih je čuvao. Pesma “Kad procvatu behari” koju ste uradili sa sarajevskim duhovnim horom Arabeske za film Nafaka, ovde je, iako veoma slušana, shvaćena i kao izlazak Sejinog “Pušenja” iz garaže u islamsku duhovnu muziku, sada dominantni sarajevski zvuk koji zasenjuje poslovičnu multikulturalnost. - “Behari” su novokomponovana pjesma. Čovjek koji je napisao tu pjesmu je još uvijek živ, mi smo ga zvali i pitali da li je možemo raditi. Taj segment narodnog blaga doživljava neku savremenu produkciju. “Behare” svi pjevaju u Bosni. I Srbi i Hrvati. A velika je stvar kad duhovna muzika dobaci do tog estradnog nivoa. Kad se spot ilahija i kasida (duhovne islamske pesme, prim. n) vrti zajedno sa spotom Mileta Kitića. Za tu kulturu to je veliki uspjeh. S druge strane, potpuno su nestale autohtona srpska i hrvatska kultura u Bosni, njihove kulture su danas uvezene kulture njihovih matičnih nacija. Hrvati u Bosni uče po programu iz Hrvatske, o svojim hrvatskim piscima iz Bosne ne uče ništa, ne znaju ni da su postojali, ista stvar je sa Srbima u Bosni. Niko ne štampa djela bosanskih Srba iz 19. stoljeća, a Bosna je dala mnogo velikih ljudi, Srba. Narodna nošnja Srba i Hrvata su šalovi i dresovi Hajduka i Zvezde. Jedini koji se bave nekom svojom kulturom jesu Muslimani. Oni kopaju to neko svoje blago. Ima danas hiljade snimaka ilahija i kasida, snimaju se CD-ovi, to pjevaju Arabeske, recimo, to su pjesme vjerskog sadržaja. U Sarajevu se ne može naći autohtona hrvatska muzika, kola ili plesovi, isto je i sa srpskom muzikom. Imaš Cece i Dragane u izobilju, ali nikome ne pada na pamet da snimi srpska kola, srpsku autohtonu etno ili duhovnu muziku iz Bosne. A ilahije i kaside su jedino autohtono što postoji u toj visokoj produkciji. Zašto? Srbi i Hrvati za BiH nisu zainteresovani? - To se radi namjerno. Ni Hrvati ni Srbi ne žele da se njihovi narodi u BiH identificiraju sa Bosnom. Ako bi se identificirali sa Bosnom, onda Zagreb i Beograd ne bi imali današnji uticaj, ne bi mogli manipulirati. Ako bi se spojili sa svojom kulturom u Bosni, onda bi ta zemlja za njih imala neku drugu dimenziju. Ali ako tu identifikaciju spriječiš, ako kulturno kontroliraš te narode, svako iz svog centra, onda postoji velika šansa da ih jednog dana i pripojiš, jer će oni u svijesti i duhu biti potpuno hrvatski ili srpski narod, u smislu Hrvatske i Srbije, i to će se i postići, ali po cijenu gubljenja svoje autohtone kulture. A jedina šansa da opstane kultura Srba i Hrvata u Bosni je da opstane Bosna i Hercegovina. To se još uvijek nekima ne sviđa. U BiH, danas postoje Srbi i Hrvati koji žele da se pripoje svojim maticama, ali i oni koji žele da opstane BiH, a postoje, s treće strane, i Muslimani koji bi jedva dočekali da se otcijepe i jedni i drugi, samo da ih ne gledaju, nego da oni budu u svojoj “džamahiriji” glavne baje i da imaju džamiju od 150 metara.