(“Bosna, zemlja koja nije uništena”, Odjeci, NIN br. 2945)

Fenomen srbofobije me proganja decenijama, ali do danas nisam uspio napisati konzistentnu elaboraciju tog fenomena. Sve je uglavnom sačuvano u bilješkama i natuknicama. Neposrednu inspiraciju da progovorim o fenomenu srbofobije dalo mi je ovo pismo iz Norveške, koje nije vrijedno komentara, jer varira prepoznatljivu matricu, ali autorova sugestija redakciji teme na kraju teksta: “Zašto sve zemlje koje se otarase veza sa Srbima i Srbijom (Hrvatska, Crna Gora, Makedonija) žurno napreduju u pravcu EU, dok one u kojima Srbi predstavljaju politički faktor (Srbija i nažalost BiH) tavore u mjestu” – silno je iritantna. U principu, nisam pristalica teza zavjere, ali kako vrijeme odmiče, sve se više učvršćujem u uvjerenju kako su Jugoslaviju rasturili lukavstvo političkog latinskog uma, srpska naivnost, te dijelom splet nepovoljnih političkih okolnosti. Opet, spletom okolnosti, prije pet decenija, Kardelj je zabezeknutom Dobrici Ćosiću izrekao onu čuvenu sintagmu o Jugoslaviji kao povijesnom tranzitu! “Tiha voda brijeg roni”, bila je nepisana misao-vodilja razbijača Jugoslavije. Korak po korak, poništavan je državno-pravni i ustavno-konstitutivni smisao AVNOJ-a, koji je praktično pretvoren u puku ideološku floskulu podložnu krajnje proizvoljnim interpretacijama. Ovih dana je u susjednoj Hrvatskoj obilježeno Tijelovo (Corpus Christi), kao dr žavni praznik u tobože sekularnoj Hrvatskoj. U vrijeme tzv. jednoumlja, koje je, čini se, jedino vrijedilo u Srbiji, vjersko praznovanje se nesmetano odvijalo širom katoličkih prostora. Čak i u najrigidnije vrijeme. Treba iznova čitati Krležine “Putopise”, posebno detalj sa dubrovačkog Straduna, u povodu Tijelova – 1948. godine! Do tada su Srbi, jurišajući na nebo, skrnavili svoje crkve, pretvarajući ih u štale, ili skidajući sa zidova vrijedno fresko-slikarstvo. Djeca su se u Srbiji već uveliko plašila popom ... Čim je razvlašćen Ranković (na Brionima, a ne u Karađorđevu, što je takođe ilustracija lukavstva latinskog uma; ali, maspok nije raskrinkan na Brionima, već u Karađorđevu), na ondašnjem Trgu Republike u Zagrebu su uoči Božića postavljane dvije ogromne jelke, kao tobože novogodišnja dekoracija. Nakon toga, u početku stidljivo, kasnije otvoreno, najuži partijski vrh Hrvatske je prisustvovao ponoćkama. To je već bilo vrijeme otvorenog partijskog federalizma. Vrhunac lukavstva perverznog političkog uma je skovana sintagma nakon pada Rankovića: “Slaba Srbija – jaka Jugoslavija”. Nažalost, srpska naivnost je progutala tu udicu. Kad je prevara uočena, bilo je kasno. Ostao sam dužan odgovor – otkud srbofobija? Mada rizikujem da mi se pripiše redukcionizam, ipak sam sklon tezi o sindromu počinjenog zločina i kompleksu krivice. Nakon jednog masakra nad Indijancima, američki oficir je zapisao u dnevnik: “Bože, nakon toliko počinjenih zločina, mrzićemo ih do kraja naših života.” Naravno, ovdje je Jasenovac onaj tragični kontrapunkt, kao najveći srpski grad – pod zemljom. Objašnjenje srbofobije ima i drugu dimenziju: srpske žrtve u oba svjetska rata. Ostala je u istorijskom pamćenju ona antologijska replika Stjepana Radića za skupštinskom govornicom, koji je izrugujući se srpskom stradanju u Prvom svjetskom ratu, uzviknuo: “Koliko košta ta srpska krv, pa da je platimo, kako bismo bili kvit?”, nakon čega je Puniša Račić pucao. Šta kazati o uklanjanju ostataka jasenovačkog logora (direktiva Steve Krajačića i Andrije Hebranga), ili o misterioznom nestanku arhiva NDH, skrivanja istine o Valdhajmu, onemogućavanje povratka Srba na Kosovo. Instalacija Međugorja nadomak srpskog stratišta u jami Šurmanci predstavlja cinizam i drskost par ecellence. O novom antisrpstvu da i ne govorim: “Srbi su danas u Hrvatskoj samo ekološko pitanje” (Ante Đapić), ili kako će za Hrvate u budućnosti srpska književnost biti isto što i islandska! Ili, nova postavka u Jasenovcu, kao da je to bio cunami (Efraim Zurof). Primjera je doista bezbroj. Naravno, tekućem anti srpstvu je lavovski kumovala Miloševićeva politika, što se može najsliko vitije sažeti u gazimestanskom huku, te sve tragično što je iznjedrila, ali to je već zasebna tema.