Mukotrpno popravljanje naroda ili u šta ulupasmo stotinu godina

Ako se dobro sjećam, ona stilska figura, koja se zove anagram, označava situaciju u kojoj se korištenjem istih slova ili premještanjem slogova, odnosno njihovim drugačijim rasporedom, dobiju potpuno različite riječi. Recimo, riječi kao što su trava, vatra i vrata uopšte nisu slične, iako su sastavljene od istih slova. Spominjem ovu čaroliju slova iz posebnog razloga a povodom knjige Milinka Bujišića „Sećanje na sadašnjost”, čiji nešto opširniji podnaslov („101 gorki uzdah i tužni osmeh nad srpskom stvarnošću”) najbolje govori o karakteru rukopisa, o njegovoj tajnoj svrsi i stvarnoj namjeni. Bujišiću, doduše, ovo jeste prva knjiga, ali on svakako nije mlad pisac. Da je ovaj profesionalac kojim slučajem amater, ne bi se oko njega jagmila tri ugledna izdavača niti bi čitav tiraž planuo za ciglih trideset dana. Valjda je upravo zbog toga (što autor nije mladac – početnik) za pisca predgovora izabran najstariji demokratski autoritet, časna starina Desimir Tošić, jedan od nesumnjivo najrespektabilnijih svjedoka novije srpske istorije, odnosno njene nekadašnje i današnje stvarnosti. Doajen ovdašnje političke misli i prakse u svom zapisu o Bujišićevoj knjizi prisjeća se prvih susreta sa tekstovima ovog autora u nekadašnjoj „Našoj borbi” i nalazi određene suštinske sličnosti sa onim što su u svoje doba pisali Jovan Sterija Popović i Radoje Domanović, rodonačelnici satire kao posebnog roda u srpskoj književnosti. Uvažavajući Tošićeve stavove, popisu Bujišićevih prethodnika u ovom teškom i opasnom poslu svakako bi se, pored spomenutih, mogla dodati još i imena Branislava Nušića ili Petra Kočića kao i nekih drugih autora, koji su svojim djelima dali legitimitet satiri na balkanskim prostorima, toj specifičnoj književnoj vrsti, koja čovjeka (pisca) obično smješta daleko od vlasti a sasvim blizu tamnici. Uostalom, zar mladi Nušić nije i robijao upravo zbog satire? Vratimo se, za trenutak, na početak, na anagram. Nismo ga se, naime, bez valjana razloga prisjetili. On, po mome mišljenju, ne mora imati isključivo takvo plošno tumačenje kakvo mu gramatičke knjige i definicije daju. Možda se može govoriti i o nešto široj interpretaciji dotične stilske figure. Možda se, recimo, može otkriti kako Bujišićeva knjiga fantastičnom podudarnošću ponavlja maltene sve što je prije gotovo stotinu godina pisao jedan od najvećih srpskih liričara Vladislav Petković Dis. To, naravno, ne bi bio anagram u strogom smislu riječi, već neka druga figura, ona koja označava situaciju kad se potpuno iste stvari govore potpuno drugačijim riječima. Između sličnosti po formi i sličnosti po smislu ja sam, naime, u životu uvijek birao ovo drugo. Preostaje sad još samo sitnica, preostaje napor da se teza pokaže i dokaže, ali je nama uvijek bilo najlakše upravo tada kad (nam) je bilo najteže. Protivnici (neprijatelji satire kao istine) odmah mogu ustanoviti kako bar Dis, kao što je poznato, ako i jest bio nepatvoreni lirik, tj. jedna od najsuptilnijih i najmekših srpskih duša, apsolutno nije bio angažovan u političkom poslu i raboti niti se osobito pačao u te, u principu, prljave i profane stvari. Od svih praktičnih stvari ovozemaljskog života on je takav, trapav i nespretan, izabrao samo da pogine i to već pri kraju rata kad se, ipak, nakon mnogo muka, konačna pobjeda počela nazirati. To je sve, naravno, tačno, ali je Dis svejedno napisao, objavio i potomcima u amanet iz godine 1914. ostavio pjesmu „Naši dani”, a ja danas nalazim da Bujišićeva knjiga možda i nema drugog ni boljeg preteču ni uzora od ove fantastične pjesme, koja nije dala samo savršenu sliku onog vremena i onih političkih prilika, nego je ujedno bila i vidovita, ocrtavši kao glas proroka mnoge od savremenih pojava i procesa. Neće biti zgorega da se u najkraćim crtama podsjetimo na ono što je tako davno napisao jedan od najvećih srpskih pjesnika i da to, što je dakle, u jednom teškom času, dao ovaj patriota i rodoljub, koji je položio život za svoju zemlju i narod, uporedimo sa ovim što jedan čitav vijek kasnije u potpuno novim i drugačijim uslovima piše njegov daleki nasljednik, skromni Milinko Bujišić. „Od pandura stvorili smo velikaše, dostojanstva podeliše idioti, lopovi nam izrađuju bogataše, mračne duše nazvaše se patrioti...” – ovo nije napisao danas Milinko Bujišić, nego 1914. godine Vladislav Petković Dis, a u sličnom ili identičnom tonu govore i sve ostale strofe ove nevjerovatno oštre pjesme, koju Bujišićevo „Sećanje na sadašnjost” kao da naprosto preslikava i ponavlja u novim, a to će reći današnjim, prilikama i okolnostima. Svoju mudrost rastočismo na izbore, svoju hrabrost na podvale i obede, budućnosti zatrovasmo sve izvore, a poraze proglasismo za pobede...” – ovako je govorio Dis, a Bujišić svaku od tih Disovih ocjena (bolje reći istina) prepoznaje i pronalazi u konkretnim situacijama našeg današnjeg života. On to možda ne čini tako otvoreno i neprikriveno kao njegov davni i slavni prethodnik, već to obavlja uvijenije (da ne kažemo suptilnije), ali anagram je anagram i ublažena forma neće bitno izmijeniti sadržaj. Otud i onaj podnaslov (101 gorki uzdah i tužni osmeh nad srpskom stvarnošću), a tako može uzdahnuti i tako se nad svojom rođenom zemljom može tužno osmjehnuti samo onaj, koji je odlično poznaje i beskrajno voli i poštuje.