Arhiva

U oblacima propagandnog dima

Vuk Z. Cvijić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 26. januar 2022 | 10:29
U oblacima propagandnog dima
Godinu dana nakon hapšenja grupe Veljka Belivuka, umesto institucionalnog odgovora imamo propagandu i političku instrumentalizaciju slučaja. Vlast u Srbiji sve vreme pokušava da zametne tragove sopstvene odgovornosti, koristi slučaj Belivuk da se obračunava sa neistomišljenicima i kritičarima, a da sebe veliča. Poslednji primer je još jedna najava atentata na Aleksandra Vučića u kojoj se potiru ranije propagandne tvrdnje da zapadne službe rade o glavi predsednika. Pozivali su se na navodno jednu operativnu informaciju Europola, koja i da postoji ne mora biti tačna, da se atentat sprema sredinom februara 2022. Vlast je postupila suprotno pravilima bezbednosti u slučajevima zaštite predstavnika države, da se o mogućim atentatima ne govori unapred, dok se ne prikupe dokazi. Tako smo videli još jednu političku kampanju o ugroženosti Vučića. Zanimljivo je da je pre nego što je o „atentatu na Vučića“ izjavu dao ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin, kao probni balon pušten otac naprednjaka Vojislav Šešelj da govori o tome. Nakon hapšenja Belivukove grupe 4. februara 2021. predstavnici vlasti, počevši od Vučića, i mediji pod njihovom kontrolom, gradili su narativ da je ova grupa planirala atentat na predsednika Srbije i SNS-a prilikom otkrivanja spomenika Stefanu Nemanji 27. januara 2021. U optužnici i u spisima predmeta, gde se između ostalog nalazi presretnuta komunikacija optuženih, kao i priznanje jednog od njih, nema nijednog dokaza da je planiran atentat na bilo kog predstavnika vlasti u Srbiji. O ugroženosti Vučića govore i izveštavaju on, njegovi saradnici i mediji, od njegovog ponovnog dolaska na vlast 2012. Međutim, zasad nema nijednog osumnjičenog, ni optuženog, a kamoli osuđenog za tako nešto. Sada se kao organizator najavljenog atentata na Vučića u februaru označava Radoje Zvicer. Na njega je ukazao ministar Vulin. Nakon hapšenja Belivuka, sam Vučić je spominjao Zvicera kao nalogodavca ove grupe govoreći da su mu slati „ćevapi od ljudskog mesa“. U optužnici protiv Belivukove grupe Zvicer se ne spominje kao nalogodavac, niti mu se u opisu radnji stavlja nešto direktno na teret. Samo se spominje u slučaju ubistva Milana LJepoje, gde se navodi da je to osveta za pokušaj ubistva Zvicera u Ukrajini maja 2020. Naveden je još i kao osoba sa kojom je grupa komunicirala. O „ćevapima od ljudskog mesa“ nema govora, već se navodi kako su se optuženi organizovali da unište sve dokaze o pogubljenjima. Veliki je raskorak između onoga što vlasti govore i šta se dešava zaista u postupku protiv Belivuka. Iako je optužnica protiv Belivukove grupe stupila na snagu septembra 2021, nakon što odbrana nije uložila prigovor, još nije ni zakazano suđenje. Nadležna predsednica Veća Posebnog odeljenja (Specijalni sud) Višeg suda u Beogradu sudija Zorana Trajković je na bolovanju od 30. novembra 2021. Predsednik Višeg suda u Beogradu Aleksandar Stepanović, kako je NIN-u rečeno u ovom sudu, nakon praznika se dva puta obraćao sudiji Trajković zbog nezakazivanja pripremnog ročišta u slučaju Belivuk, ali ona nije dostavila prateću medicinsku dokumentaciju za bolovanje do 24. januara 2022, kada je napisan ovaj tekst. Belivuk i njegovi saradnici se terete u optužnici da su stvorili kriminalnu grupu koja je tokom 2019. i 2020. počinila pet ubistava - Lazara Vukićevića, Zdravka Radojevića, Aleksandra Gligorijevića zvanog Puki, Gorana Veličkovića zvanog Goksi i Milana LJepoje. Terete se još za otmice, mučenje, jedno silovanje, prodaju droge i nezakonito držanje oružja. Osim Belivuka i Marka Miljkovića, optuženo je još 28 osoba. Optužnica se uopšte ne odnosi na period pre 2019. i ne otkriva povezanost ove grupe sa predstavnicima vlasti i institucija. Od kada je ova grupa, pod vođstvom sada pokojnog Aleksandra Stankovića - Saleta Mutavog, preuzela tribinu Partizana 2013. i 2014, profesionalni mediji, među kojima i NIN, pisali su o njoj. Podsećamo samo na neke od najvažnijih činjenica. Janjičari, kako im i ime govori, bili su prilično neobična skupina sastavljena od osuđivanih navijača drugih klubova koji su iznenada i istovremeno „zavoleli“ Partizan. Tako je Stanković bio navijač Zvezde, a Belivuk Rada. Stanković i njegovih sedam saradnika bili su uhapšeni 2010, i zatim pravosnažno osuđeni zbog uličnog dilovanja droge. Međutim, po dolasku SNS-a na vlast njemu je 12 puta odlagan odlazak u zatvor po ovoj pravosnažnoj presudi. Na tribinama Partizana je bilo vidljivo da su sve te godine sprečavali navijanje protiv Vučića. Na izborima u Upravu FK Partizan 2014. ispred navijača koje je predvodila ova grupa, izabrani su Nenad Vučković, funkcioner Žandarmerije, koji je i tada predvodio navijanje sa Stankovićem i Belivukom, zatim Goran Colić, sadašnji načelnik 5. uprave BIA. Vučković je bio blizak saradnik bivše državne sekretarke MUP-a Dijane Hrkalovićke, a Colić je imao posebne zadatke važne za sadašnju vlast. Bio je u avionu kada je Šešelj dolazio iz Haga i kada se predao Darko Šarić. Svi ti izbori u FK Partizan bili su na predlog tadašnjeg i sadašnjeg sekretara Vlade Srbije Novaka Nedića. Sumnje da je Nedić, koji je istovremeno i član Glavnog i Izvršnog odbora SNS-a, a pre svega čovek od poverenja Vučića, povezan sa ovom grupom, pojavljivale su se stalno. Bio je na sahrani ubijenog Stankovića, a navijači Partizana su na svojim forumima iznosili tvrdnje da je pokrovitelj Janjičara. Privremeno rukovodstvo FK Partizan je 16. aprila 2016, nakon što je gađano jajima na stadionu, saopštilo da je to učinjeno po nalogu Nedića i Vučkovića. U tom saopštenju još se navodi: „Nedić i Vučković nastoje da prošire atmosferu straha, javnog linča, da nečasno i primitivno spreče održavanje legalno sazvane vanredne skupštine. Zna Novak Nedić, čelnik ove osovine straha i prinude, da mu je legalna skupština jedina i poslednja brana da kao generalni sekretar Vlade Srbije dovodi i smenjuje trenere, dovodi i prodaje igrače, utiče na sastav tima, dovodi vođu navijača na sednice organa kluba da odlučuju o kapitalnim pitanjima.“ Ubrzo nakon toga 28. aprila 2016. Stanković, Belivuk i Darko Ristić pred kamerama napadaju tadašnjeg direktora FK Partizan Miloša Vazuru i brutalno prebijaju njegove saradnike. Tada premijer Vučić unapred abolira Stankovića rečima da nikog nije dotakao, a Belivuk i Ristić dobijaju uslovne kazne. Stanković je ubijen decembra 2016, nakon čega se vlast ponašala kao ožalošćena porodica i najavljuje „rat mafiji“. Vojni sindikat je februara 2017. podneo krivičnu prijavu protiv oficira kasarne „Rastko Nemanjić“ kod Pančeva, optužujući ih da su vođama navijača Aleksandru Stankoviću i Veljku Belivuku, kao i Nenadu Vučkoviću i Novaku Nediću, omogućili da koristeći oružje i municiju vojske vežbaju pucanje tokom 2016. KRIK je otkrio da je tužilaštvo odbilo ovu prijavu jer su nestali dokazi. Tužilaštvo je konstatovalo da su presnimljene trake sa sigurnosnih kamera, a da su iz dnevnika rada, gde su upisane osobe koje dolaze u kasarnu, iscepane dve stranice. Prema nepotvrđenim informacijama, Janjičari su bili sa fantomkama prilikom, do danas nerasvetljenog, rušenja u Savamali u izbornoj noći 2016. Preimenovani su u Principe, nakon ubistva Stankovića decembra 2016, ali se nije prekinula povezanost sa vlastima. Neki od pripadnika grupe bili su obezbeđenje na inauguraciji predsednika Vučića 2017. Opozicioni političari su iznosili podatke da su pripadnici Belivukove grupe bili prisutni na brojnim lokalnim izborima. Za NIN je Janko Đurić, predsednik opštine Vladimirci, rekao da je Belivukova grupa bila prisutna kada su prekrajani lokalni izbori 2016. Vlast se nije osvrtala na video-snimke prebijanja vođa navijača, koje je delila Belivukova grupa preko društvenih mreža, praktično do pred samo hapšenje, kako bi zastrašila konkurenciju. Inspektor Dejan Jović, zamenik šefa Odeljenja za krvne delikte beogradske policije, hapsio je Belivuka i Miljkovića zbog ubistva Vlastimira Miloševića na šinama 2017. U postupku za ubistvo Miloševića među Belivukovim advokatima je bio i Vladimir Lučić iz advokatske kancelarije Vojislava Nedića, oca generalnog sekretara Vlade i takođe člana SNS-a. U očevoj kancelariji Novak Nedić je radio kao pripravnik, a zatim i kao advokat. Belivuk i njegovi saradnici su bili oslobođeni nakon neobičnih dešavanja sa DNK tragovima. Inspektor Jović je neosnovano uhapšen 2018, još dok nije pravosnažno okončan postupak za ubistvo Miloševića. Pravosnažno je oslobođen. Umro je 2020, a sam Vučić i njegovi mediji, koji su ranije napadali inspektora Jovića, naknadno su lili krokodilske suze nad njegovom sudbinom. Nije objašnjeno ni kako se punoletni sin predsednika Danilo Vučić viđao sa pripadnicima ove huliganske grupe, Aleksandrom Vidojevićem - Acom Rošavim i Borisom Karapandžićem. Vučić junior više puta je fotografisan sa Vidojevićem, koji je ranije predvodio navijanje pored Stankovića. Takođe je fotografisan na svetskom prvenstvu u Rusiji 2018. sa Vidojevićem i Karapandžićem, koji je sada optužen sa Belivukom. Aleksandru Vučiću svi podaci u vezi sa Belivukovom grupom morali su da budu poznati. Ne samo kao nekome ko se nesumnjivo pita za sve u vlasti, već i po funkcijama koje je obavljao kao sekretar Saveta za nacionalnu bezbednost i šef Kancelarije za koordinaciju službi bezbednosti, što je bio više od pet godina, sve do kraja 2017. Belivuk i Miljković su u svojim iskazima optužili Vučića i Vulina da su sarađivali s njima. Između ostalog da su žandarm Vučković i sada pokojni Stanković i Vidojević odneli oružje koje je nađeno u Jajincima, što je vlast okarakterisala kao još jedan atentat na Vučića koji nije dobio epilog. Belivuk je rekao i da je član SNS-a. Vučić je najavljivao da je spreman da bude saslušan i da ide na poligraf, ali se to do danas nije desilo. Vlast je još pre njihovih iskaza pokrenula brutalnu kampanju u kojoj su prikazivana masakrirana tela i pored protivljenja porodica žrtava. Umesto odgovora o povezanosti sa Belivukom, žrtvovani su u medijskoj propagandi prvo Dijana Hrkalović, a zatim i Nebojša Stefanović, koji je do danas naslednik Vučića u Savetu za nacionalnu bezbednost i Kancelariji za koordinaciju službi bezbednosti. Hrkalovićeva je u pritvoru i jedina veza sa Belivukom, prema navodima optužnice protiv nje, jeste to što je navodno po njenom naređenju sa zakašnjenjem dostavljeno veštačenje njegovog telefona u postupku za ubistvo Miloševića. To zakašnjenje nema veze sa kasnije oslobađajućom presudom Belivuku. Zanimljivo je da se Hrkalovićeva zasad brani ćutanjem. KRIK je nedavno objavio da se u dokazima protiv Hrkalovićeve i njenih saradnika nalazi beleška optuženog Dejana Milenkovića Bagzija iz Službe za specijalne istražne metode, u kojoj se navodi da je Aleksandar Stanković - Sale Mutavi „državni projekat“. Jedina posledica po Stefanovića do sada je, osim medijskog blaćenja i verbalnih napada kolega iz stranke, njegova zamena sa Vulinom sa mesta ministara unutrašnjih poslova na mesto ministra odbrane. U jednom trenutku kampanja protiv Stefanovića i njegova reakcija su otkrili pukotinu u SNS-u. Stefanović je izjavio: „Istraga protiv kriminalne grupe Veljka Belivuka je započeta u vreme kada sam obavljao dužnost ministra unutrašnjih poslova i očigledno je ključni segment te istrage upravo trenutak kada je FBI razbio tu enkripciju, povezao sve one koji su koristili Skaj aplikaciju i stao na put onima koji zloupotrebljavaju tu tehnologiju. Informacije koje je FBI podelio sa evropskim i našim službama značajno su pomogle da se prikupe dokazi i podigne optužnica protiv ove kriminalne grupe.“ Tu izjavu su ubrzo pokušali da demantuju prvo drugi predstavnici vlasti, a zatim i sam Stefanović. Činjenica je da je FBI pokrenuo akciju sa evropskim policijama, kojom je kasnije razbijena i Skaj aplikacija koju je koristila Belivukova grupa. Prema zvaničnom dokumentu, srpsko tužilaštvo je od Francuske dobilo tek 9. aprila 2021. zapise sa Skaj aplikacije koju je koristila Belivukova grupa i koja je jedan od glavnih dokaza. Zanimljivo je da su predstavnici vlasti govorili o ovoj aplikaciji i pre nego što je dostavljena. Srpskim istražiteljima nije bio zanimljiv deo iskaza sada svedoka saradnika Bojana Hrvatina da mu je novac za ubistvo Zdravka Radojevića isplaćen u vili Darka Šarića, koju je Belivuku dao na korišćenje advokat Dejan Lazarević. Ovaj advokat brani Belivuka, Miljkovića i Šarića koji je poslao NIN-u demanti ovih navoda. U naletu propagande vlasnik Informera Dragan Vučićević je na Pinku pročitao navodni zapisnik razgovora advokata Lazarevića sa uhapšenim Miljkovićem. Prisluškivanje advokata i njihovih uhapšenih klijenata je zakonom zabranjeno. Optužnica nije obuhvatila ni nestanke i ubistva desetak mladića čija je imena na Pinku saopštio zvaničnik MUP-a Bogdan Pušić i to na predlog bivšeg pripadnika DB Božidara Spasića, čestog „analitičara“ televizija sa nacionalnom frekvencijom, kome se u Belgiji sudi zbog organizovanja ubistva. Porodice nestalih i ubijenih mladića su bezuspešno od MUP-a godinama pre toga tražile da rasvetli te zločine, o čemu su za NIN govorile Mara Halabrin, majka ubijenog Aleksandra, i Sanja Mihajlović, majka nestalog Gorana. Umesto sveobuhvatne istrage i ozbiljnog preispitivanja sopstvene odgovornosti, kako je jedna ulična huliganska grupa postala kriminalna organizacija, vlast je odgovarala propagandom. Suđenje Belivukovoj grupi čak nije ni zakazano, a tek u predizbornom vremenu vlast ne samo da neće dati odgovore na brojna otvorena pitanja, već će pojačati propagandu. Vuk Z. Cvijić