Živimo u vremenu kontinuiranog nemira

U danu kada je na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu gostovalo Narodno pozorište iz Sarajeva sa predstavom To nikad nigdje nije bilo, u režiji Dina Mustafića, slovenačkoj glumici Mileni Zupančič je na sceni Beogradskog dramskog pozorišta dodeljena nagrada „Tatjana Lukjanova“ za doprinos srpskom pozorištu ulogom u predstavi Cement Beograd. Milena Zupančič je slavila pre podne, Dino Mustafić je slavio uveče sa svojim ansamblom. Upravnik Narodnog pozorišta Svetislav Bule Goncić primao je čestitke kao dobar domaćin gostima iz Sarajeva koji su izveli predstavu posebne umetničke težine. Dino Mustafić će ovog jula napuniti 53 godine i od avgusta 2021. je na čelu Narodnog pozorišta u Sarajevu. Stari je znanac beogradske publike sa predstavama koje je ovde postavljao i doživljavao uspeh. Povodom obeležavanja 100-godišnjice Narodnog pozorišta u Sarajevu, postavio je na scenu komad To nikad nigdje nije bilo, rađen prema knjizi Istorija bolesti, čiji je autor profesor Tvrtko Kulenović (1935-2019), ugledni bosansko-hercegovački pisac, član Akademije Bosne i Hercegovine. Kulenović u svom romanu govori o stvarnom događaju, o opsadi Sarajeva u periodu od 1992. do 1995. godine. Vašem dolasku u Beograd je prethodilo gostovanje Narodnog pozorišta iz Beograda u Sarajevu. Rekla bih da se predugo čekalo na to? Zbog čega? To je za mene nepristojan podatak, neprihvatljiva činjenica da dvije tako važne i identitarne nacionalne kuće nisu imale više od tri decenije institucionalnu saradnju. Međutim, postojala je intenzivna kulturna i umjetnička saradnja između ova dva grada kroz festivalske programe, zajedničke kooprodukcije, razmjene autora… tako da je to zamijenilo ovu institucionalnu rupu koja se ne smije ponoviti, jer Beograd i Sarajevo u pozorišnom smislu trajno povezuju vrlo čvrste duhovne relacije kroz konkretna autorska imena koja su u oba Narodna pozorišta svojom kreacijom, imaginacijom i umijećem ostavili trag vječnosti. S druge strane, naše veze su nesalomljive u zajedničkoj umjetničkoj prošlosti i kulturnom polju za koje mislim da je jedinstven južnoslovenski kulturni prostor determiniran jezikom i kulturnoistorijskim nasljeđem. O čemu ste razmišljali pre dolaska u Beograd? Da li ste se pribojavali dolaska sa svojom predstavom, sa svojim pozorištem posle tri decenije? Kakva su vam bila očekivanja, a kakvi utisci posle svega? Usprkos raspadu nekadašnje države, kod mene je ostao osjećaj da sam u svim postjugoslavenskim državama – kao kod kuće. Radio sam u svim kulturnim centrima i gdje god da odem, u bilo koji grad – opet sam na svome. Pratim intenzivno šta se događa u umjetničkoj produkciji, čitam štampu, pratim politička kretanja i sve me se tiče. Nigdje se ne osjećam strancem, pa tako ni u Beogradu u kojem sam imao vrlo važne i značajne predstave za moj život u umjetnosti. A kako i može biti drugačije, ako sam dio kulture koja baštini Danila Kiša i Mirka Kovača, Skendera Kulenovića i Miroslava Krležu, Ivu Andrića i Mešu Selimovića, Maka Dizdara i Vaska Popu, Indekse i Ekatarinu Veliku… Kao i mnoge mlađe autore i autorice, moje savremenike što su se u međuvremenu pojavili. Svi koje sam nabrojao utjecali su na formiranje mojih stavova, mog pogleda na svijet koji sam opet podijelio sa beogradskom publikom dolaskom sa predstavom To nikad nigdje nije bilo. Prijem predstave od publike je bio katarzičan. Bila je to posebna noć koju će svaki akter predstave pamtiti cijeli život. Zbog čega ste smatrali važnim da priču svog profesora Tvrtka Kulenovića pretočite u pozorišnu predstavu? Roman Istorija bolesti jedan je od najboljih romana koji govori o opsadi Sarajeva. To je glas književnika, glas umjetnika, glas pojedinca u vrijeme ratnih dešavanja u Sarajevu, u kojem on govori o svojoj porodici, gubicima svojih najbližih. U takvim nevremenima pisac ne može drugo nego sjesti i pisati. Kako se život u takvim situacijama ne živi, nego boluje, takvo je pisanje bilježenje svojevrsne „istorije bolesti“. Ta knjiga odlazaka, historija gubitaka, propuštenih pozdravljanja i nemogućih opraštanja, obraća nam se danas iz prošlog vremena, kako bi nas uvela u razgovore s vremenom sadašnjim. Napravili smo postmodernistički teatarski esej o tome kako preživjeti bol i patnju, ostati odgovoran u vremenu zla i biti ono što jesmo – ljudi prije svega. Nekako je pravilo da direktori nacionalnih pozorišnih kuća budu ljudi bliski vladajućoj stranci. Kako je to u slučaju vašeg dolaska na mesto direktora Narodnog pozorišta? Partijsko kadriranje unižava kulturu. To nije bio uslov za moj dolazak na čelo Narodnog pozorišta Sarajevo. Došao sam na tu poziciju kao nestranački kadar na osnovu mog reformskog umjetničkog plana i programa koji sam napisao za Narodno pozorište Sarajevo. Oštro se godinama zalažem za departizaciju kulturnih institucija, povratak struci i profesionalnim kriterijima prilikom odabira rukovodećih ljudi teatra. Mislim da na tim mjestima moraju biti nezavisni i kritički distancirani pojedinci koji će svojim vođenjem pozorišta pozicionirati umjetničko i kritičko pozorište, a ne depadans neke političke partije; interaktivno, a ne konzumentsko; živo pozorište, dinamično i moderno. To ne znači da oni koji vode pozorište ne mogu imati svoje političke preference. I sam smatram da je dužnost javnih intelektualaca učestvovati u javnim diskursima svoga vremena, određivati tematiku i utjecati na smjer kretanja. Većina mojih kolega je u grupi zone komfora, oni koji šuteći sve ovo oko nas posmatraju, smatrajući da se to njih ne tiče. To je „perverzan“ stav da su intelektualci oni koji u tišini pišu romane ili prave predstave i filmove, možda oni i mogu biti umjetnici, ali smatram da je intelektualac onaj koji se bavi stvarima koje se njega i direktno ne tiču, ne donose ličnu niti materijalnu korist, dakle, javnim stvarima koje se tiču cijele zajednice. Koja stranka je vaše političko uporište danas? Zbog čega? Moje političko opredjeljenje jesu lijeve, socijaldemokratske i liberalne stranke, multietničke i građanske orijentacije spram etnopartijskog dominantnog narativa u BiH. Većina ljudi na Balkanu se bavi politikom iz motiva brze zarade i nikakve odgovornosti. Političke partije su više-manje preduzeća, magnet za nerealizirane u svojoj struci ispod prosječne sposobnosti, opsjednute željom za moći. Sa svojim prijateljima i političkim istomišljenicima učestvovao sam u osnivanju socijal-liberalne stranke koja se temelji na političkom idealizmu vjerujući u promjenu; novi politički put koji će postati izvor sveopće energije i akcije spremne da vrati nadu u domove svih Bosanaca i Hercegovaca. S ove distance svjestan sam da je to bila moja utopija, ali zar svaki humanizam i društveni progres nije odrastao uz nju. Politika nije moguća bez etike. Na sreću, politika nije nikada bila moja egzistencijalna nužda, već slobodan izbor vođen idealizmom. Tako da sam završio zauvijek sa aktivnim političkim bavljenjem, jer srce i strast, znanje i energija u većini profesija, kao i u mojoj, donose zadovoljstvo, vidljiv rezultat za kraće vrijeme. U politici se takav trud i rad ne vide odmah. A ja nisam strpljiv čovjek, nemam stomak za balkansku politiku, gade mi se oni koji smatraju da je etnička pripadnost alibi za činjenje opakih stvari onima koji nisu te sreće da pripadaju „izabranoj“ vrsti, gade mi se glupi i primitivni; a njih u politici imamo na izvoz. Bosanskohercegovačka filmska i pozorišna scena kao da i dalje svoja najbolja umetnička dela bazira na ratnim temama iz devedesetih godina? Slažem se s vama. U protekloj dekadi i više, cijela jedna generacija bosanskohercegovačkih umjetnika je preko književnosti, filma, teatra, do muzičke i likovne umjetnosti izašla na regionalnu i internacionalnu scenu. Osvojili smo je svojevrsnom „novom osjećajnošću“ stvarnosti kao posljedicom ratnog iskustva. U tim vrijednim umjetničkim ostvarenjima ima poetičke uzvišenosti i plemenitosti jer mi nismo imali ništa s ratom, a rat je imao sve s nama. Možda će to zvučati otrcano i starinski, ali umjetnost nam pokazuje naš moralni kompas. Ona djela koja su mene dotakla a referiraju se na devedesete, jesu lična memorijalizacija tog vremena. Mislim da nam mnogi kreativni ljudi i danas pokušavaju ukazati na pogubnost tih godina kao moralnog sunovrata. Ipak, ne vjerujem da umjetnost zaista može bilo što promijeniti i zaustaviti, ali postoji zato da bi nas natjerala da razmislimo, da nas konfrontira s određenim porukama. Meni je i to dovoljno. Jedan ste od najglasnijih boraca protiv nacionalizma. Kako se danas manifestuje nacionalizam na javnoj sceni, u čemu od njega preti najveća opasnost? Nas ne napuštaju problemi koji se javljaju u društvima straha, kada se zajednice počnu okupljati oko ljudi koji sami šire strahove i obećavaju sigurnost. Mi živimo u vremenu kontinuiranog nemira koji rađa nacionalizme i fanatizme, etablirani su ljudi koji nude jednostavna rješenja i radikalne koncepte. Ova društva se uvijek iznova konstituišu i rekonstruišu na mitskim temeljima, pa se takozvani društveni i javni život vrti oko kultova i obaveze njihova poštovanja, a takozvana zajednica koja se raspala u paramparčad oštro se dijeli na lojalne režimu i nelojalne izdajnike, s tim da ove potonje nije loše satrati, uništiti im živote i karijere. Koliko je kulturna scena Bosne i Hercegovine obojena nacionalizmom? Najvažnije naracije u Bosni i Hercegovini su nasilne, utemeljene na negaciji drugoga, i kultura mora da stvara uvjete da ljudi ne sumnjaju u vrline svog karaktera, da vjeruju kako bolji anđeli naše prirode mogu prevladati demonsku stranu mraka i zla. To je veliki, generacijski poduhvat, ali moramo jednom krenuti. Decenijama smo trovani nasiljem. Ima nas dosta koji želimo krenuti u nešto što nas vodi do mira, do mogućnosti da sve naše konflikte rješavamo na način koji će doprinijeti izgradnji jednog boljeg i pravednijeg društva, etnički harmoniziranog na solidarnosti sa drugim i drugačijim. Bosnu je stvorila takva kultura koja je istorijski i održava. Naravno da je ovaj, uvjetno govoreći, organizirani dio kulture u lošem stanju jer se Bosni nikako ne da i to smišljeno i strateški da se konstituiše kao država. U tom rasulu, kultura i te kako funkcioniše, živi, proizvodi i djeluje. Ovo malo Bosne, što još postoji, postoji zahvaljujući kulturi koja je posljednja odbrana zajedničkog života pred naletom revizionističkih narativa koji žele autohtonu, polifonu kulturu reducirati isključivo na etničko-vjersku komponentu. Podijeljenost bosanskohercegovačkog društva po etničkoj osnovi zahvatila je sve aspekte društvenog života, pa tako i kulturu. Neprekidno od devedesetih godina 20. vijeka do danas u našem društvu postoji protivrječje između tendencija opšteg etniziranja društva, etnogetoizacije, dezintegracije i zaostajanja, s jedne strane, i demokratizacije, integracije i razvoja, s druge strane. To etniziranje društva se otjelotvoruje u političkoj dominaciji etnokratije, u rascjepu javnosti na etno-javnosti, potom u etnokapitalizmu kroz etnotranziciju i naposljetku u oblikovanju profila etnointelektualaca glasnogovornika patriotske dužnosti. Time se i praktično ovladava javnim prostorom sa ciljem prakticiranja „filozofije jednoobraznosti“ u kojoj je svaki disonantni ton od nametnute etničke većine akt izdajnika ili zakletog neprijatelja i domaćeg dušmanina. Kako vidite nacionalizam na drugim kulturnim scenama nekadašnje Jugoslavije? Ono što se moje države najviše tiče, jeste sklad nacionalističkih režima u Srbiji i Hrvatskoj koji se međusobno podupiru na bosnofobiji. Na taj način su se podupirali Tuđman i Milošević, sada nastavljaju Vučić i Milanović preko svojih eksponenata Dodika i Čovića u BiH. I jednima i drugima odgovara da pokažu kako je multietnička Bosna nemoguća država kako bi mogli zaokružiti svoje etničke teritorije preko Drine i dosanjati čiste etničke teritorije u Hercegovini. Radi se zapravo o stalnom, prešutnom, tihom dosluhu u miru, koji je zamijenio ratne ciljeve. Oni pašu jedni drugima i tako funkcioniraju sve vrijeme, uz neke manje pauze Đinđićeve Srbije ili Mesićeve Hrvatske. Radmila Stanković