Rat je (ne)završen pat pozicijom

Zlatko Dizdarević je Sarajlija rođen u Beogradu. Novinar i urednik Oslobođenja bio je od 1972. do 1998. godine. Prošao je put od reportera do stalnog dopisnika sa Bliskog istoka i potom zamenika glavnog urednika lista. Bio je urednik u ratnoj redakciji Oslobođenja. Dobitnik je brojnih novinarskih i književnih nagrada širom sveta. Autor je i osam knjiga prevedenih u Francuskoj, Italiji, SAD, Nemačkoj, Holandiji, Kolumbiji i Češkoj, a Ratni dnevnik je preveden i na esperanto. Od 2000. bio je diplomata, ambasador BiH u Hrvatskoj, Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Ambasador je at large u MVP BiH. Gospodine Dizdareviću, krenimo od našeg zanata. Kako ocenjujete današnje novinarstvo i novinare? I je li jedina, najveća razlika što se nekad moralo paziti da se ne ide protiv jedne partije, a danas protiv više partija ili političkih i finansijskih centara moći? To je poprilično crno-bijela ocjena. I u vremenima rigorozne kontrole novinarstva, postojali su i novinari koji su znali da odbrane profesionalni standard, posebno i vlastitu „kičmu“ i dignitet. Sjećam se mnogih koji su čak i pomalo „ilegalno“ nalazili načina i da nas ohrabre u tadašnjim „kukurikanjima prije zore“, pa i zaštite kad je zatrebalo. U Oslobođenju smo imali sreću da je sedamdesetih stasala jedna nova, mlada i kvalitetna generacija koja je stvarala i stvorila potpuno novu atmosferu i realnost. Uređivali ste i ratno Oslobođenje... Kreirali smo novine u srušenoj zgradi Oslobođenja, na izlasku iz grada, na pedesetak metara od objekta u kojoj su bili Karadžićevi vojnici. Od vojske „u komšiluku“ dijelila nas je obična metalna ograda. Povremeno je sa druge strane izlazio tenk, ispaljivao nekoliko granata na štampariju i vraćao se nazad. Nas je u toj ratnoj redakciji – glavnina redakcije bila je u centru gradu – bilo ukupno sa štamparima dvadesetak. Imali smo, sjećam se, tri pištolja i ništa više od oružja. Tada visoki funkcioner iz Vlade uvjeravao nas je „da se ne sekiramo, sve će se završiti za desetak dana“... Spavali smo u skloništu u podrumu, koje je projektovano za takve eventualnosti, čemu smo se smijali prije rata: Čuj rat, ma ko će koga napasti u Jugi da bi se gradila takva skloništa. Kasnije se saznalo da su Karadžić i kompanija bili u početku uvjereni da će osvojiti taj dio Sarajeva, najmanje, i da će grandiozna, nova zgrada Oslobođenja sa dva visoka tornja biti idealna za njihove „institucije“, pa je zato ne treba rušiti. Kada su shvatili da neće ići baš tako, zgrada Oslobođenja granatirana je do rušenja, a nama su ostale ruševine u prizemlju i podrum sa skloništem i štamparijom. To je omogućilo da se preživi i štampaju novine, nekada u samo par hiljada primjeraka, jer nije bilo ni papira, ni nafte, ni drugih potrepština. Unprofor to nije htio da dovozi jer – to nije humanitarna pomoć! Ekipe u skloništu su se smjenjivale, nakon prvih mjeseci iste, svakih sedam dana. Uz tešku borbu sa oskudicom svega potrebnog, ali uz sjajnu solidarnost, prijateljstvo i prkos koji nas je održavao. Sarajevu su te novine, pravljene tamo na kraju grada, bile od ogromnog značaja u održavanju nade i uvjerenja „da se može“. Dejtonski sporazum zaustavio je rat ali, izgleda, nije doneo mir građanima...? Priča je o tome velika i danas potpuno formatirana na tri sasvim različita načina. Naprosto i zato što glavna drama koju danas živimo u BiH nije u potpuno nefunkcionalnoj državi – vrhunac apsurda je da imamo Ustav u kojem su legitimirani svi mehanizmi rušenja Ustava – već u ciljano i projektno urušenom društvu u kojem je uspjeh i pobjeda poraziti ili bar blokirati drugog. Umjesto biti motivisan da se zajednički uspije. Matematika dva protiv jedan je danas zakon. Razumije se, uz proizvodnju animoziteta spram drugog, mržnje i straha. To je egzistencijalna i zajednička strategija tri korumpirane oligarhije koje su kroz tridesetak godina potrpale sve što je vrijedilo u svoje džepove, stvorile prsten ucijenjenih pristalica i profitera oko sebe pretvarajući današnju politiku u održavanje vlasti po svaku cijenu. To im je jedini uslov da se sačuva stečeno i ne završi po zatvorima. Dejtonski sporazum nikada nije iskoračio iz mirovnog sporazuma u sporazum o stvaranju funkcionalne i realnim prilikama odgovarajuće države i sistema. Rat je (ne)završen pat pozicijom, iz njega su izašli na vodećim pozicijama isti oni koji su ga pripremali, vodili i završili, nastavljajući stare snove, dogovore i započete operacije. A kada se učini da bi se nešto moglo dobro učiniti, provocira se incident koji vraća sukob i mržnju, i tako ukrug. Dokle će potrajati bosansko trojno (ne)jedinstvo? I je li, najblaže rečeno, neobično da jedan od trojice prihvata funkciju a ne prihvata državu i njeno znamenje? Ne samo da je ne prihvata, već je i glasno i javno ne priznaje, i sprda se sa njom na najvulgarnije načine. I tako dok ne dođe do crvene linije. Onda preko noći kobajagi „prevrne ćurak“, malo se smiri i povuče par koraka, a uznemireni stranci odjednom procvjetaju od sreće: „Ma vidite, nije on tako loš, može se sa njim a, uostalom, ima i izborni legitimitet i legalitet.“ I sve iz početka. A oni stranci koji počnu pomalo da shvataju smisao i mehanizme ove političke šizofrenije na kraju su mandata. Iza njih dolaze novi, zblanuti i kobajagi odlučni, uz ponovno neshvatanje suštine iz perspektive sistema iz kojih su došli. Igra se nastavlja. Dokle? Pa dotle dok se cijeli ovaj cirkus ne sudari sa nekim značajnim interesima velikih „koji ništa ne shvataju“. Kada ovo postane muka za njih jer mi tu nikada i nikako nismo važni, povući će poteze i stvoriti opet neki novi Dejton, barem za period do nove muke ili, eventualno, raspada. Ni to im neće biti dramatično, jer otišle su i mlada i srednja generacija, obrazovani dio posebno ali, kako mi je na različite načine nabacilo nekoliko diplomata, poznanika iz svijeta – „ostali su vam važni prirodni resursi, voda, šume, rude... i jeftina radna snaga“. Kome? Zna se, pa njima! Okušali ste se i u diplomatiji. Kakva iskustva nosite iz Zagreba? Bila su to ipak druga vremena, ona od 2000. pa do 2005. godine. I u Zagrebu i kod nas je bila drugačija ekipa na vrhu. Sjećam se koliko je bilo zajedničkih, redovnih sastanaka na vrhu, kako se razgovaralo o istinskom rješavanju problema i o tome šta i kako sutra. Postojalo je povjerenje, potpisivani ugovori. Bilo je normalno i to da tada predsjednik Mesić kaže kako je „Hrvatima u BiH glavni grad Sarajevo a ne Zagreb“… Danas bi mrak pojeo svakog tamošnjeg političara na vrhu da to kaže. Zoran Milanović zato mrtav hladan kaže kako je „on predsjednik svim Hrvatima“, podrazumijevajući, naravno i Hrvate koji su oduvijek u BiH. Posle pobede Milanovića većina se u okruženju ponadala svemu osim onog što on, pogotovo u pogledu na BiH, govori i za šta se zalaže? Tačno je. I kolale su i kolaju danas različite „dijagnoze“ o tome šta je, zapravo, u pitanju. Politika duga nekome, ili „ljudski faktor“. Teško je reći bilo šta pristojno povodom, recimo, onoga da je Bosna „big shit“ do one jadne „prvo sapun pa onda parfem“... Što se vokabulara i diplomatskih manira tiče, čini se logično da se Milanović i član Predsjedništva BiH Milorad Dodik onako dobro slažu, razumiju i podržavaju. Da se o velikom ideološkom (i ko zna kakvom još) zajedničkom „sponzoru“ izvana ne govori. Kako gledate na ideju Herceg Bosne? To je zapravo još jedna od „mudrosti“ one politike koja je kreirala Dejton sa svim onim rješenjima sa kojima se krenulo u onemogućavanje BiH da postane normalna, funkcionalna državna zajednica koja će počivati na istorijskim realnostima zajedničkog življenja različitih vjera i nacija. I još jedan dokaz da se sa onima koji su strasno rješenja vlastitih interesa i ambicija tražili u sukobu sa onima sa kojima žive, a ne u politički fakinskim rušenjima tog odnosa i života. Herceg Bosna jeste nastala na politici Franje Tuđmana i njemu odanih, to znači i na konceptu etničkog čišćenja čak i Hrvata sa njihovih vjekovnih ognjišta kada su, na nesreću, postali „višak“ u dogovoru sa Miloševićem i idejama „teritorijalizacije nacije“. Onako kako su to planirali u Karađorđevu ili na raznim salvetama. Herceg Bosna jeste bila rezultat nakon rata nepresahlih ambicija onih krugova koji su na idejama „teritorijalizacije nacije“ i započeli rat. Danas zato postoje i nepostojeći „lideri nacija“ prema pameti crtača Bosne iz inostranstva. Tribunal u Hagu kazao je tim povodom što je imao kroz presude udruženom zločinačkom poduhvatu, ali klica usađena u ratu u mnoge ljude, politiku, projekat nastavka „nedovršenog“, već rađa plodove teško poništive u uzgoju upornog nastavljanja logike i prakse podjela. I prislanjanja „maticama“ izvan BiH, prvenstveno u Zagrebu i Beogradu. Uz idolopoklonstvo lažnim korijenima – jednima u Beču, drugima u Moskvi a trećima u Stambolu. Samo nek nije u stoljećima staroj, zajedničkoj Bosni. Republika Srpska? Ratna tvorevina ili buduća država uz pomoć Srbije i Rusije? Republika Srpska je od svega što je ostalo do danas na temeljima Dejtona – jedina istinski nova i kalkulantski skrojena činjenica u ime, navodno, mirotvornog rješenja za BiH. A temelji se na nekoliko notornih činjenica koje njen mudro smišljeni osnov dovode u pitanje. Za velike kojih se nikada ne tiču interesi malih, prema staroj britanskoj kolonijalnoj doktrini, „tamo gdje se u zoni tvog interesa tuče više plemena, tvoj partner je najveći i najjači“ – još u minulom ratu bilo je jasno da najveća, Srbija, ne smije biti zakićena gubitništvom, ni po koju cijenu. Drugo, za razliku od Zagreba kojem istorijski nikada širenje teritorije nije bilo važnije od onoga da su Europa a ne Balkan, Srbiji teritorija jeste mjera pobjede ili poraza. Uz mudrace u međunarodnoj zajednici koji su tražili kompenzaciju za Kosovo, Republika Srpska bila je sjajno rješenje. Konačno, u toj filozofiji trebalo je napraviti balans između Srba sa jedne, i Bošnjaka i Hrvata sa druge strane. „Bošnjaci – muslimani“, kako ih oni ekskluzivno vide, takođe nisu smjeli biti sami. Republika Srpska bezmalo jednonacionalna, bez kantona, pariteta, nadigravanja i ciljano proizvedenih animoziteta, otklizavala je uz Dodika i njegovu SNSD u još malo pa čistu nacionalnu državu, spram Federacije BiH i lidera opsjednutih samo onim – ko će koga! Uz totalnu izolaciju ustavnih, izabranih državnih institucija u odlukama o bilo čemu važnom. Uz to i danas, svako sa de facto svojom diplomacijom koja (ne)će priznati ono što im šefovi (ne) kažu. Tri decenije su od krvavog bosanskog raspada? Danas na to gledam malo drugačije od vaše definicije. Zapravo, bez obzira na neupitnost svega što se dešavalo - suštinski raspad je zapravo krenuo nakon „krvi“. Bio je ipak potpisan mirovni sporazum, počelo je i fizičko i mentalno saniranje posljedica i liječenje rana, obećano da će se „kreatori mira“ vratiti nakon koje godine i taj mirovni sporazum pretočiti u rješenje neophodno za bolji život, funkcionalnu državu, demokratiju i budućnost. Toga nije bilo, a svi preživjeli „jahači apokalipse“ ostali su u sjedištima u prvim poratnim godinama, prvo mirni pa sve drčniji. Obećanja o povratku u Bosnu veliki su zaboravili. Rat je bio krvav, ali je raspad došao poslije i traje do danas. Projekat raspada, posebno društva, organizovano i uspješno divlja trideset godina nakon rata. Međunarodna zajednica – ma šta to značilo – ili ne vidi tu svoj interes dovoljan da ih se gurne u „tuđi rat“, ili naprosto i dalje istinski misle da je održavanje nečega što je status quo doista za njih najbolje. Nedavno ste boravili u Beogradu. Kakve utiske nosite? Uz hiljadu dokaza da mnogo toga u Beogradu nije kao što je nekad bilo, ostaje mi utisak da je „krvna grupa“ u mnogo čemu i sačuvana, a ambiciozni skorojevići od svakuda ne uspijevaju da poraze neke važne i upamćene tradicije. Vidljivo je da se mnogo dobrog i još uvijek postojećeg tiho povuklo i šuti, sjećajući se... Kad znaš takve ljude koji su onakvi kakvi su uvijek bili i znaš kako zaobići neke „nove klase“, onda je uživanje doći. I razgovarati o mnogim temama o kojima se ne razgovara na drugim stranama. Pa ni kod nas, odavno. Porazi su različiti, ali na svoj način, opet slični.