Neki grad možeš nazvati svojim tek kad u njemu umre neko koga si voleo

Kako se mi božanstveno preziremo. Pođete li auto-cestom kroz nizinu od Zagreba na istok, ni na jednom zelenom putokazu, cijelih tri stotine kilometara, sve do granice sa Srbijom nema nijednog spomena Beograda, upravo kao što i u suprotnom smjeru, kad od Beograda idete zapadno, sve do granice sa Hrvatskom nitko živ, brate, nije čuo za Zagreb. Vozimo se nas dvojica tako između gradova koji ne postoje, žmirimo u proljetno sunce što darežljivo sija i radnicima na benzinskim pumpama i seljacima koji oru njive i debelim šarenim kravama koje pasu uz travnati jarak, razgovarajući o autobiografskoj knjizi Rajkove mame koju u srijedu navečer predstavljamo srbijanskoj publici. „Intenzivnije je počela pisati devedesetih, kad je rat počeo. Prvo u mašinu, kasnije u kompjuter“, priča Rajko. „Kad ga je meni pokazala, rukopis je bio za pola, ili možda za trećinu duži od onoga koji je izašao, a ja sam joj predložio samo neka manja, neznatna kraćenja. Savjetovao sam joj da ljude koji su joj nešto nažao učinili izbaci, da oni koji joj nisu dragi naprosto nestanu iz njene biografije. I ona je to učinila. Veliki je posao kasnije učinio Nenad Popović iz izdavačke kuće Durieux. Nagovarao je da piše, uredio rukopis za štampu. I to je uskoro objavljeno, vrlo uspješno, u nepoznatom broju izdanja. Kad bih šetao s mamom Zagrebom, često su nam prilazili žene i muškarci njenih godina i govorili joj, hvala vam, ispričali ste i našu priču. Knjiga je nastala iz njene samoće, nakon što joj je muž umro, a djeca otišla u inozemstvo. Vesna u London, ja u Ameriku. Pisala nam je velika pisma i iz toga se, mislim, počela rađati knjiga.“ Meni se čini, i to ću kazati sutradan navečer u Kulturnom centru Beograda, da su autoricu na pisanje dijelom potaknule i hrvatske političke prilike. Zagrebačka Židovka, kojoj je u NDH ubijeno trideset pet članova obitelji, morala je biti ogorčena da nekakvi luđaci pod njenim prozorom viču „za dom spremni“. Željela je upozoriti na zlo koje se ponovno valja ulicama. Kako bilo, ona nije više među nama. Umrla je dvije hiljade osme, a i njena knjiga je malo pomalo krenula u fade out za njom, rijetko ju je tko više spominjao, sve dok prije nekoliko godina, dugo nakon što je istekao ugovor s Durieuxom, Rajko nije upitao Dragu Glamuzinu iz izdavačke kuće VBZ bi li oni to ponovno objavili. Glamuzina je bio zainteresiran ako bi se našlo još štogod neobjavljeno, čime bi se dopunio izvorni rukopis. I zaista, u maminoj ostavštini, na jednoj staroj disketi Rajko i Vesna su našli nekoliko priča. To je ovo što je sada MostArt objavio i u Srbiji: Eva Grlić, Sjećanja i neobjavljene priče. „Tebi mnogi donose autobiografske knjige entuzijastično vjerujući kako ćeš od njih napraviti odličan film.“ „Nažalost, da“, uzdahne Rajko. „Eva nije pokazivala tu ambiciju?“ „Ne, ona se nije zanosila fantazijama kako će je neka filmska zvijezda igrati na velikom platnu. Bila je vrlo skromna i razumna osoba. Ali, mene su mnogi pitali zašto nisam ekranizirao maminu knjigu.“ „Pa, stvarno, zašto nisi?“ „Bilo je to skupo, oživljavati za film ustaške logore, partizanske juriše, mučenja na Golom otoku i koješta što ona opisuje, a osim toga, mnogo važnije, i meni se samome vjerojatno činilo neskromno stavljati svoju obiteljsku priču u film. Uzimao sam komadiće iz života svojih roditelja kad sam pisao Samo jednom se ljubi i Grlom u jagode, ali cijeli film samo o mami...? Ne znam, možda sam trebao.“ U Sjećanjima, uzgredno rečeno, zbilja ima jedna epizoda koja se ubila za film, kad u proljeće četrdeset prve iznenada upadnu ustaše i sve Židove iz jedne zagrebačke zgrade potjeraju u kamione na ulici, a Evi Grlić u očaju dođe čudesno nadahnuće da iskoristi talijanskog pukovnika, ravnatelja vojnog orkestra koji je stanovao s njima, u najljepšoj sobi u stanu. Mlada se žena spasi u zadnji trenutak, izvuče takoreći iz groba i sebe i svoju tek rođenu kći, zahvaljujući jednom operetnom fašistu koji je bio možda i prestravljeniji od nje. Ali, neću vam dalje pričati. Kupite, jebi ga, knjigu. Nešto kasnije na Terazijama sijevne mi slika iz Sjećanja, kad je Eva s Prvom proleterskom došla u Beograd u jesen četrdeset četvrte, narod je na ulicama igrao kola, a preko svih trinaest katova palate Albanija visila ogromna Staljinova slika. Ovo je danas drugi grad, no ponešto je opet ostalo isto. Osamdesetak godina nakon Drugog svjetskog rata jedan se drugi poremećeni ruski diktator slavi s jedva nešto manjim oduševljenjem. Ulični prodavač četničkih suvenira dvadesetak metara dalje niz Knez Mihailovu nudi majice s Putinom. Ne dopuštamo ipak da nam to pokvari raspoloženje. Odlučni da izbjegnemo politiku koja nas iscrpljuje u našim profesionalnim životima, ne obazirući se na mržnju, nasilje, zaostalost, prostaštvo, sretni smo što smo opet u gradu koji obojica volimo, da ćemo se opušteno družiti s čitateljima, gledateljima i dragim prijateljima koje odavno nismo vidjeli, a neću vas lagati, i dimljena vešalica i pohovane paprike punjene kačkavaljem u Francuskoj sedam bile su snažan motiv da dođemo. „Ovdje su me smjestili“, pokazuje Rajko, „kad sam sa Srđanom Karanovićem pisao scenarij za njegov prvi film Društvena igra. Kako se zvao hotel?” „Splendid. Mislim da on više ne postoji“, kažem ja. „Tu smo spavali dvije hiljade prve ili druge, kad nas je divna Borka Pavićević pozvala da čitamo u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Branka Petrić i Bekim Fehmiu sjedili su u prvom redu. Dvije večeri od početka do kraja pobožno su slušali nas desetak hrvatskih pisaca, većinom mlađih, pretencioznih budala s nekim užasnim, nadrkanim zbirčicama kratkih priča. Bio sam strahovito impresioniran kad su nam njih dvoje prišli. Ruke su mi drhtale kad sam se rukovao s Bekimom, uspravnim, dostojanstvenim, u baloneru krem boje, s onim njegovim baritonom... Tu je još jedan hotel u kojem sam noćio“, primijetim usput. „Ekscelzior“, javi se sad taksist. „I to je bila rupa.“ „Sad je preuređen. U svoje vreme“, pohvali se on, „tu sam dovodio kurve gostima i za svaku posetu dobio svoj deo.“ „Meni takvu uslugu nijedan taksist nije ponudio“, požalim se. „Bogzna zašto su zaključili da mene to ne zanima.“ Pogledamo li i Rajko i ja unatrag, u povijesti našeg odnosa s Beogradom bila je jedna čvrsta konstanta. Nekad otmjeni hoteli kojima su davno prošli dani slave. Metropol, na primjer, u kojem smo spavali dvije hiljade šeste, nakon premijere Karaule, goste je mogao zadiviti još samo graviranim srebrenim priborom za jelo izloženim u restoranu, kraj fotografija Tita i Jovanke koji su tu nekad dočekivali nove godine. Ne pamtim jesam li taj beštek i fotografije vidio deset godina kasnije, nakon obnove, kad je hotel ponovno bio upicanjen i skup, a mi smo došli prikazati Ustav Republike Hrvatske. Zatim je tu bila i Moskva. Pamtim je prije preuređenja, za jednog od prvih posjeta nakon rata, činila se kao prenoćište u nekoj provincijskoj banji gdje dobiješ sedam noćenja s doručkom na račun socijalnog. A ni Slavija nije bila radosnija, ni Park, ni Mažestik... Rajka su u međuvremenu ulegnuti madraci, hrđave slavine i poderane najlonske zavjese tuša počele živcirati. Razumljivo, došao je stariji, a i dobar život u Americi ga je, primijetio bih, dosta razmazio. Mene, s druge strane, to ne smeta. Dapače, bio sam malo kao i sentimentalan kad sam opazio da je hotel Palas netaknut valjda sve od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, još ima telefonske govornice pored recepcije i, molim vas, zadnji krik tehnologije, nešto još neviđeno u suvremenom svijetu: TV salon na polukatu. Prvo smo bili u Klubu književnika s Karanovićem, Goranom Markovićem i Brankom Cvejićem, a sutradan s švicarskim prijateljima u Klubu privrednika. U raskošnoj vili u Šekspirovoj ulici dočekao nas je Rade, kojega je Rajko znao kao mladog, mršavog konobara iz Francuske sedam. S tugom smo se spomenuli odnedavno pokojnog Igora Mandića. Na kraju, pred sami odlazak, s Draganom Bosiljkićem i društvom sa Salaša 137 ručali smo u meni najdražem beogradskom restoranu Tikas na Karaburmi. Dva i po dana prošla su nam uglavnom u polaganom spokojnom blagovanju prvorazredne hrane i neumjerenim količinama bučnog, raskalašnog smijeha. „To je bilo tu?“ upitao sam prolazeći pored Skupštine, sjećajući se meni omiljene Rajkove beogradske anegdote. „Tako je“, rekao je on okrećući se. „Ispred Skupštine su podigli svečanu tribinu do koje je Bulevarom prvo došla Titova limuzina, a kratko za njim u otvorenom, sivomaslinastom automobilu je stigao general Đoko Jovanić. Tu se zaustavio.“ Bila je sedamdeset peta, veličanstvenom se vojnom paradom u glavnom gradu SFRJ obilježavala trideseta godišnjica pobjede nad fašizmom, a dvadesetosmogodišnji Rajko Grlić netom je diplomirao režiju na praškoj filmskoj akademiji i kao nešto precvali regrut savladavao vojničke vještine u kasarni na Topčideru. Sve dok mu se nije javio suprug montažerke njegovog druga Điđe Karanovića, jedan snimatelj zaposlen u Zastava filmu, s viješću da je nekakav kapetan bojnog broda dobio naređenje da kako zna i umije režira dokumentarac o paradi, a taj se, treba li uopće naglašavati, u režiju razumio kao ona poslovična Mara u krivi kurac. Nevoljni je mornarički oficir filmu bio vičan čak i manje nego Rajko strojevom koraku i glancanju osobnog naoružanja. I tu je među njima došlo do, kako bi se reklo, razmjene usluga. Kapetan bojnog broda izbavio je ovoga našega od svakodnevnog mrcvarenja u kasarni da bi ovaj naš u Zastava filmu diskretno, nepotpisano, napravio njegov posao. Dao mu je gomilu najbolje filmske tehnike jer JNA, kao što znamo, nikad ni u čemu nije šparala. Čak trinaest filmskih kamera, velikih tridesetpetica, pratilo je vojni mimohod preko čitavog Beograda. Sve je bilo u sekundu pažljivo programirano, štimalo kao podmazano, ali je na trenutak zastalo zbog glupe ljudske greške. Narodni heroj i komandant slavne Šeste ličke, general pukovnik Đoko Jovanić se lagano oduzeo od treme. Umjesto da se, kako je i red, odsječno i gromko obrati drugu Titu, on se siroče uzmucao i jedva iz trećeg puta traljavo dovršio raport. Kasnije je sve prošlo kako treba, i pješadija, i artiljerija, i inžinjerija, i desantni čamci i nadzvučni lovci, ali šeprtljavi moment s početka parade Jovaniću dugo nije dao spavati. Prevrtao se u postelji i mnoga ljubičasta svitanja dočekao izmučeno zureći u plafon i kontajući kako njegov život nema smisla. „A ja sam imao trinaest kamera, snimio sam ga iz svih kuteva“, opisuje Rajko bezbrižno, „i mogao sam ga izmontirati kako sam htio.“ I na koncu je tako učinio. Po prilici tri mjeseca kasnije general-pukovnik navratio je u Zastava film kao slučajno, da provjeri kako drugovima napreduje posao, a kapetan bojnog broda i njegov mladi suradnik su mu pustili njegov nastup. Sada savršeno popeglan. Netko je na YouTube to stavio, svakako pogledajte kako je svome vrhovnom komandantu snažnim, nepokolebljivim glasom, muževno i odsječno, upravo besprijekorno raportirao Đoko Jovanić. To su nekad bili vojnici, a ne ove današnje babe. Rajku Grliću ostalo je bilo još mjesec dana vojske, ali on je, za nagradu, još isto popodne bio u civilnoj odjeći u vlaku za Zagreb. Ovakvim smo se laganim, opuštenim pričama u beskraj zabavljali u Beogradu, nakupili smo ih i on i ja na mnogo ručkova s prijateljima. A neke su nam opet ozbiljnije i teže. Hodajući po kiši Dorćolom kraj kafića Krojač sjetili smo se kako smo jednog septembarskog popodneva tu zadnji put bili s Nebojšom Glogovcem. Mislim da je to trenutak kad neki grad možeš nazvati svojim. Kad ti u tome gradu netko koga si volio umre. Ante Tomić