Naše telo je područje ideološke borbe

Nakon sjajnog uspeha sa romanima Hotel Zagorje i Rupa, hrvatska spisateljica Ivana Bodrožić svojim novim a već nagrađivanim i popularnim romanom Sinovi, kćeri (u Hrvatskoj je izdao Hermes, u Srbiji Orfelin izdavaštvo) zalazi u intimne sfere različitih ljudskih psiha, koje kroz polifona svedočenja čine osobenu rukovet onih skrivenih kutaka naših društava koje ponekad ne vidimo. Ili koje se trudimo da sakrijemo od sebe samih. NJeni likovi donose uznemirujuće narative, u pokušaju da i sami iznađu ljubav i slobodu u današnjem vremenu. Prvu priču priča ćerka, koja usled saobraćajne nesreće ostaje nepokretna, drugu sin koji je zarobljen u telu koje ne oseća svojim i naposletku majka koja, kako sama spisateljica naglašava, postaje ključna figura za moguće otključavanje svih likova. I na kraju, četvrti glas – glas same Ivane Bodrožić, koja umesto zahvalnosti daje izvinjenje svojim čitaocima... Sa njom smo se susreli u Sarajevu, na minulom Bukstan književnom festivalu, gde je promocija prihvaćena s pažnjom. Da krenemo od naslova Sinovi, kćeri. Koliko dugo ste tražili taj naslov i da li ste već u predznaku tako hteli da sugerišete da je to jedan roman-pobuna, aktivističko štivo, u kome se polovi brišu, izjednačavaju? Naslov se vrlo brzo iskristalizirao iz same ideje romana. Imala sam želju da bude sveobuhvatan, da se na neki način tiče svih nas, jer s određenom ulogom sina ili kćeri u obitelji gotovo svatko se može identificirati. S obzirom na to da se roman Sinovi, kćeri duboko bavi uvjetima našeg odrastanja i formiranja unutar obitelji, dodijeljenih uloga s obzirom na društvene vrijednosti koje se prelijevaju u privatno okruženje, taj naslov mi se učinio idealnim. Pomalo sam bila u dilemi hoće li roman uspjeti opravdati naslov koji je na tragu poznatih klasika. Baš iz tog razloga ne bih rekla da naslov sugerira, kako kažete, aktivističko štivo, naprotiv, kad uronite dublje shvatite da je ovo priča o svima nama, o našim obiteljskim životima, mukama koje takve zajednice prolaze u patrijarhalnom društvu. Bez društvene perspektive nema identiteta, stav je u vašoj knjizi. Do koje mere moramo da trpimo društvene norme, vaš roman kroz tri perspektive nudi različite odgovore na to pitanje? Stav da društvo itekako određuje naš identitet čini mi se samorazumljivim. Navest ću nekoliko primjera; nitko od nas za sebe ne misli da je bolestan/bolesna ukoliko ga društvo ne počne uvjeravati u to, ne mislimo da je naša ljubav bolesna, naše sklonosti, ne osjećamo da smo izdajnici vlastitog naroda ako volimo drugo ljudsko biće rođeno preko fiktivne granice, sve su to vrijednosti koje nam nameće društvo, a koje se odmalena ugrađuju u našu sliku o sebi. Ako primjerice dvije djevojke hodaju ulicom držeći se za ruke i netko ih pogodi kamenom u leđa, onda njihova intima izgleda posve drugačije nego intima nekog hetero para koji nije niti svjestan da se drži za ruke, a kamoli koje su reperkusije te naoko bezazlene geste koja nikoga ne ugrožava. U tom smislu ne vjerujem u podjelu na intimne i društvene teme, sve je povezano sa svime. U romanu sam željela progovoriti iz kože koja nije privilegirana i koja se teškom mukom bori za ono što mnogi smatraju „normalnom svakodnevicom“. U isto vrijeme htjela sam osvijestiti da svatko od nas za sebe smatra da je u nečemu u manjini, poseban ili posebna, posebno ugrožen i to je link preko kojeg zaista možemo razumjeti jedni druge, u koliko god različitim situacijama da se nalazimo. Dokle će pitanja identiteta biti dominanta u svetu, a posebno u našoj regiji? Nikako da se oslobodimo tih stega... Ne vjerujem da ćemo se ikada do kraja osloboditi pitanja identiteta, ona su naprosto utkana u našu ljudsku prirodu i da ne postoje te čvrste ili labavije odrednice kojih se držimo kroz cijeli život, vjerojatno bi došlo do dezintegracije ličnosti. U velikoj mjeri mislim da je pitanje identiteta slično pamćenju i kada ga izgubimo, kao da ne postojimo. Druga, loša strana tog novčića je zarobljenost u fikciji identiteta koja nas ograničava do te mjere da ne možemo živjeti relativno slobodno, prihvatiti da se identiteti mijenjaju, da je život kompleksan i da smo često u suprotnosti s onim što o sebi vjerujemo. Najgora „posljedica“ grčevitog držanja za identitetsku sliku jest onečovječivanje svakog onog drugog s kojim se na temelju te slike ne možemo poistovjetiti. To je ono što treba osvještavati, pametno „rukovanje“ identitetima. Sva tri lika u vašem romanu su predstavnici „manjina“, ali svako na svoj način. Da li mislite da se o manjinama i manjinskim pravima dovoljno piše/priča i da li vaš roman ispravlja nedostatke u informacijama o manjinskim grupama, jer im je u potpunosti potčinjen? Lucija i Dorian možda i jesu pripadnici manjinske zajednice, Lucija kao fizički nepokretna osoba i partnerica transrodnog mladića, a on kao takav, međutim Lucijina majka pripada većini i tu je možda sadržano sjeme tragedije koja se očituje u njihovim životima. Patrijarhat podjednako tlači i većinu i manjinu, samo na različite načine, svima oduzima pravo da budu kompleksna i kompletna ljudska bića, naravno, ženama i slabijima uzima još i više, međutim muškarce svodi na vrlo ograničene pripadnike ljudske vrste uvjeravajući ih da nisu u stanju kontrolirati svoje nagone, da im je osjećajnost slabost, da ne znaju biti dobri roditelji, itd. Ovaj roman prije svega ocrtava probleme većine koji svima rade pakao od života, a najviše onima na margini. Ukoliko je netko od čitatelja spoznao nešto što mu je promijenilo mišljenje, zbog toga sam sretna. Vaša junakinja prve priče je u zaključanom sindromu, nemoćna i nepokretna posmatra svet oko sebe. Da li mi tako posmatramo društva u kojima živimo? Da li mi živimo lock-in sindrom, nemoćni da se odupremo politikama i svemu što nas okružuje? Svakako da da, barem u nekim fazama života, za mene je iz toga i nastao ovaj roman. Kao radikalna metafora svih onih trenutaka kada sam se osjećala nemoćnom, kada nisam reagirala, kada me je vlastiti strah paralizirao da budem pokretna i napravim promjenu. To je univerzalan osjećaj koji je za mene u liku Lucije pronašao svoje otjelotvorenje. Vaši junaci proživljavaju unutarnji bes, nelagodu, pa samim tim i bunt. Kod nekog bunt dolazi kasnije, kod nekog je to osnova lika. Kako ste pisali priču noseći toliku pobunu u sebi? Da li ste se svakim pisanjem čistili od nagomilanog bunta? Prije bih rekla da mi je svako pisanje simbolička obrada životnog iskustva koje sam nakupila u određenom periodu. U njemu svakako uvijek ima i bunta koji nastaje od nekih novih spoznaja, novih uvida u stanje stvari kakvo je i kakvo mislim da bi trebalo biti. S jedne strane, nije lako boriti se s pričom koja je tvoja i autentična, nije ju lako umjetnički dobro savladati, vrlo je to sklisko područje, a opet s druge strane, ništa nije lakše nego pisati tako. Posebno mi je bilo zanimljivo što je u svakoj od tri priče telo glavni lik, ali istovremeno ono postaje i književna forma i žanr. Da li promene tela u tri segmenta priče govore ujedno o čitavoj skali netrpeljivosti jednog društva, usled koje telo trpi umesto da se razum odupre društvenoj agresiji? Od početka života uvjetovani smo našim jedinim istinskim domom, našim tijelom. Svako promišljanje, djelovanje, zauzimanje stava pa i izuzimanje iz tjelesnosti proizlazi iz granica naših tijela. Kroz povijest su uvijek društva, religije, ideologije pretendirali na naša tijela; opresijom, oslobođenjem, kaznom, uvođenjem zakona kako bi ograničili ili osmislili postojanje čovjeka u prostoru. Iako se taj odnos prema tijelu mijenjao i danas je preoznačen patrijarhatom. Tijelo je i dalje područje ideološke borbe, a u društvima kao što su naša, posebno su pogođena nenormativna tijela, nesvodiva na poznati, potčinjeni obrazac. Mene je zanimao prostor slobode izvan tog koncepta, zato je možda, paradoksalno, Lucija koja je nepokretna i koja tijelo ne osjeća, najslobodnija od svih, ali opet neodvojiva od njega. Posebno pažljivo ste tretirali pitanja ratnih zločina. Govorite o zločinima koje je počinila srpska vojska. U vašem romanu, ratni zločini su u mnogo čemu odredili sudbine glavnih likova. Kako doživljavate relativizaciju ratnih zločina sada, toliko decenija nakon rata, koji nam ne dozvoljavaju da napredujemo civilizacijski kao društva? Vjerujem da moramo imenovati pojave da bismo mogli o njima pisati i razgovarati. Kroz vrijeme se mnogo toga relativizira pa onda i pitanje ratnih zločina. Međutim moramo shvatiti da svaka relativizacija proizlazi iz bijega od odgovornosti, u tome leži odgovor na sva pitanja svih ratova. Ipak, puno važnije pitanje odgovornosti kao čitave civilizacije uskoro će nas stići u obliku klimatskih promjena, okoliša i uvjeta na zemlji koje smo toliko uništili i izmijenili da će nam se sve ovo činiti kao nevjerojatna višestoljetna zabluda, što i jest. Pitanje je samo koliko nam je vremena preostalo da preuzmemo odgovornost i da nešto učinimo. Šta bi bila definicija aktivističkog romana? Da li je to samo bavljenje manjinskim pitanjima ili je u pitanju i formalni eksperiment sa tekstom? Vjerujem da je književnost uvijek u funkciji socijalne angažiranosti, što ne znači da ona mora biti pisana pamfletski, da mora sadržavati didaktičku pouku ili biti toliko premrežena dokumentarnošću da gubi na univerzalnosti i nužnoj simboličkoj obradi. Ali književnost koja je napisana tako da poštuje onu finu ravnotežu autentičnog umjetničkog djela i svijesti da mi kao pisci pripadamo određenom društvu, da u njemu živimo i da se ono ne događa mimo nas, te da o njemu možemo nešto reći i u tom prostoru osvojiti još malo slobode, jest za mene istinska književnost. Podjednaka odgovornost prema literarno relevantnom tekstu i mojoj obitelji i prijateljima za mene je ono mjesto iz kojeg književnost nastaje. Nakon tri glasa, čujemo četvrti glas – vaš, spisateljski. A taj glas umesto zahvalnica izvinjava se čitaocima. Kako je do toga došlo? Šta vas je sve tištilo? Isprika koju spominjete upućena je, baš kako i piše, onima koji su u ovom društvu diskriminirani. Iz pozicije romana to se prvenstveno odnosi na manjine koje patrijarhalni vrijednosni sustav marginalizira, odbacuje, poništava, na one koji pripadaju seksualnim manjinama, na one koji osjećaju nesklad između spola pripisanog rođenjem i vlastitog osjećanja identiteta, na žene, na naše majke koje su postigle nevjerojatno puno u nekoliko zadnjih desetljeća, a na kraju i na one muškarce koji se ne uklapaju u maskulin tip propisan od strane nasilnog i kratkovidnog patrijarhata. U ovom romanu je puno patnje i činilo mi se neumjesnim da se bilo kome zahvaljujem, umjesto toga osjetila sam potrebu da, najprije iz svoje ljudske pozicije, zatim spisateljske, a na kraju i privilegirane, uputim ispriku. Barem za one trenutke u kojima ja nisam čula, vidjela ili htjela znati, a sigurno ih je bilo. Kako su vaši romani prošli u prevodu? Kako su primljeni u drugim sredinama? Do sada su izašli u petnaestak zemalja, uključujući i SAD gdje u jednoj maloj, ali uglednoj njujorškoj izdavačkoj kući objavljujem već treći roman, što me posebno raduje jer je do anglosaksonske čitateljske publike vrlo teško doći. Recepcija ovisi i o izdavačkoj kući, i o tome radi li se o Europi ili Balkanu, kao i o samom prijevodu. Mogu reći da sam zadovoljna recepcijom, kritikama pa i pokojom nagradom, te se nadam da će i dalje biti interesa. Kako živi poznata spisateljica u Hrvatskoj danas? Kao samostalna umjetnica uvijek s prisutnom blagom egzistencijalnom jezom, kao osoba koja većinu vremena radi ono što voli i od toga živi, zahvalno. Dragan Jovićević