Nebeska dvorišta i ovozemaljska realnost

Teško bi se našlo išta lažljivije od načina na koji nacionalisti prikazuju povijest. Znate one mitske vitezove, valjda ih svaki nogometni navijač nosi tetovirane. Na leđima, prsima ili, u posljednje je vrijeme zbog nečega popularno, na listu noge modrim je mastilom nacrtan nekakav ratnik plemenitog roda. On je besprijekoran u svakom smislu, čist i spolja i iznutra, i u tijelu i u duši, umiven, počešljan, privlačnih crta, mišićavom desnicom zamahuje mačem štiteći sirote i slabije. Čini se da je to uvijek isti crtež ukraden iz stripa Princ Valijant Harolda Fostera, tek što Delije i Grobari imaju oklopljenog junaka s četiri ocila na štitu, a kod navijača Hajduka i Dinama on u lijevoj ruci drži šahovnicu. U stvarnosti takvi junaci, naravno, nikad nisu postojali. Ako smo jednom u prošlosti vjerovali u njih, posljednji nas je rat otrijeznio. Dobro, pametnije i poštenije je otrijezio, a budale su, beznadno, ostale budale. Vladika Grigorije u autobiografskom romanu Nebeska dvorišta vrlo je točno opisao kako je u njega tekao proces oslobađanja od zabluda. Proljeće je devedeset i druge, on je student pred diplomom, daroviti mladi bogoslov kojega očito čeka lijepa budućnost, a koji ipak uznemireno hoda Beogradom. Rat se iz Knina i Vukovara polako premiješta prema Mostaru i Sarajevu i on je u velikom strahu da će njegova pravoslavna braća u zavičaju, u jednom selu kod Vareša, u kraju s katoličkom većinom, stradati, da će ih HVO sve poubijati. Ne vidi kako bi se spasili, na koga bi se oni jadni mogli osloniti? Jednom se kao dijete zanosio djedovim pričama o srpskim vitezovima, zaštitnicima sirotih i slabijih, ali u velikom gradu on ne vidi umivene i začešljane, besprijekorno časne i plemenite iz narodnih pjesama. Nespokojan prolazi ulicama, a iz kafana se pijano dere nekakva nečista, raščupana, krezuba žgadija, psi rata, pljačkaši, palikuće i silovatelji. Gnuša se ugojenih i rošavih njuški samoprozvanih vojvoda koje je u nekoj drugoj prilici upamtio kao uhode komunističkog režima. Autor Nebeskih dvorišta sa zapanjujućim književnim darom, uzbudljivo i živo opisuje sumračnu atmosferu, a znate koliko je to točno ako i niste bili u Beogradu u to vrijeme. Svi su gradovi u ratu jednaki. I hrvatski je čitatelj na zagrebačkim i splitskim ulicama viđao sličan nacionalistički ološ, paravojne strvinare, uniformirane razbojnike koji su upadali u vojne stanove i ubijali djecu srpskih mesara. Sve je kao u odrazu u ogledalu bilo identično s obje strane granice. Devedesete su nas jednako slomile, ispunile stravom i podozrenjem. Sve što smo dotad mislili da znamo o svojoj braći i zemljacima, o njihovoj plemenitosti, pravednosti, pokazalo se lažno, sve nadahnjujuće narodne pjesme i priče o čojstvu i junaštvu naposljetku su ispale teško sranje. Današnji episkop diseldorfski i njemački u romanu je razoružavajuće iskren, ne štedi ni sebe ni druge. Prema sebi je zapravo specijalno okrutan. Ne skanjuje se duboko zarezati u vlastita razmišljanja i postupke, pa i one najintimnije. Na pozadini velike nacionalne drame, događa se i njegova mala, privatna. Sve je bliži odluci da se zamonaši, ode u manastir, premda zna kako će to nekima biti bolno. U priči se pojavljuje i jedna bezimena žalosna i ljuta mlada žena, ovlašno je samo skicirana jedna iznevjerena romansa koja bi sama za sebe bila vrijedna knjige da je vladika Grigorije indiskretnija osoba. Kako bilo, odlazak u manastir na kraju ipak nije bio skrivanje od užasa, kukavički bijeg od poludjelog svijeta u samoću i tišinu, kako bi tkogod čitajući ishitreno pomislio. Vladika Grigorije je i dalje prisutan, na usluzi svakoj duši izmučenoj sumnjama. Usprkos svim razočaranjima nije izgubio vjeru u ljudsku dobrotu. Roman Nebeska dvorišta uvjerljiv su dokaz njegove predanosti evanđeoskom poslanju.