Arhiva

U čvrstom zagrljaju vlasti

Vuk Z. Cvijić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 26. oktobar 2022 | 11:51
U čvrstom zagrljaju vlasti
Janjičari, zatim Principi pod vođstvom Veljka Belivuka - Velje Nevolje, nisu samonikla pojava nastala ispod radara službi bezbednosti. Upravo se desilo obrnuto. Bili su veoma uočljivi ne samo za BIA i MUP, već i tužilaštvu i sudovima, a delom i javnosti, barem onoj koja je pratila mečeve Partizana. I ne samo da su službama bezbednosti bili uočljivi već su veoma blisko sarađivali sa nekim pojedincima i to baš onim koji su bili povezani sa stranačkim funkcionerima SNS-a, kao i sa nekima iz same vlasti. Takav uspon u podzemlju ne bi bio moguć bez tih kontakata. Na početku nije izgledalo da će postati „zvezde“ podzemlja. Prvi vođa Janjičara Aleksandar Stanković - Sale Mutavi i njegova grupa uhapšeni su marta 2010. zbog uličnog dilovanja droge u Beogradu. Dokazi su bili jaki - zaplenjena droga i presretnuti telefonski razgovori. Decembra 2011. izriče se osuđujuća prvostepena presuda i Apelacioni sud je potvrđuje februara 2013. Stanković biva osuđen na pet i po godina zatvora. Ubrzo kreću neobična dešavanja. Nekada „zakleti zvezdaš“ četiri meseca kasnije se zapošljava u sportskom društvu Partizan kao trener. Janjičari, kako ukazuje i sam naziv, bili su skupina navijača različitih klubova. I Belivuk je došao sa tribina fudbalskog kluba Rad. Stankoviću se odlaže odlazak u zatvor. Dva puta zbog zaposlenja u Partizanu i još 10 puta uglavnom zbog zdravstvenih razloga. Robija mu je odlagana sve dok nije ubijen oktobra 2016. Ono što je bilo primetno jeste da na tribinama prebijaju navijače koji skandiraju protiv Aleksandra Vučića. 2014-2015. Na izborima za Skupštinu FK Partizan krajem 2014. ispred navijača koje kontrolišu Janjičari biraju se na predlog generalnog sekretara Vlade Srbije Novaka Nedića, bliskog saradnika tadašnjeg premijera Aleksandra Vučića, između ostalih tada vojno lice Nenad Vučković i pripadnik BIA Goran Colić. Nedićevo i Vučkovićevo ime će se tek pojavljivati od tada pa narednih nekoliko godina i dovoditi u vezu sa Janjičarima i Principima. Da je Nedić imao osim sportskih interesovanja i druga ukazao je CINS, koji je otkrio njegovu vezu sa Dejanom Gr­gićem, jednim od čelnika International Sports Office, firme koja je zastupala perspektivne fudbalere Partizana. CINS je objavio da je ta firma po­stala aktivna kada su Novak i njegov otac advokat Vojislav Nedić, takođe funkcioner SNS-a, postali i funkcioneri Partizana. Za Vučkovića je odmah bilo vidljivo da je povezan sa Janjičarima, jer je sa Stankovićem, Belivukom i tada Aleksandrom Vidojevićem, koji će se pojavljivati na fotografijama sa Danilom Vučićem, punoletnim sinom predsednika Srbije, predvodio navijanje na tribinama. On 2016. prelazi u MUP i ubrzo postaje glavni koordinator Žandarmerije, kojoj je u opisu posla suzbijanje huligana. Uprkos tome, Vučković ostaje na tribini. I pripadnik BIA Colić, kao i Vučković, brzo napreduje do mesta načelnika Pete uprave BIA za kontraobaveštajnu zaštitu. Pre nego što je izabran u Skupštinu FK Partizan Colić je te 2014. obavljao važne zadatke za SNS. Prvo je u martu bio u grupi agenata BIA koji su sprovodili sada osuđenog narko-bosa Darka Šarića, za koga se nije utvrdilo pouzdano gde se krio i pod kakvim se okolnostima predao. Te 2014. u novembru Colić je sedeo u avionu iza lidera radikala Vojislava Šešelja, koji se tada vraćao u Srbiju nakon puštanja iz pritvora Haškog tribunala. Ta 2014. značajna je za Janjičare, jer tada premijer Vučić, koji je bio i sekretar Saveta za nacionalnu bezbednost i koordinator službi bezbednosti (sve do kraja 2017), saopštava da su smenjeni načelnici svih važnih policijskih uprava. Najvažnijom, Upravom kriminalističke policije tada je praktično rukovodila sa mesta sekretara Dijana Hrkalović, u to vreme naprednjačka zvezda u usponu. Ona je pre dolaska SNS-a na vlast imala kontakte sa navijačima Partizana, a njen blizak saradnik postaje žandarm Vučković. I 2015. Janjičari se pojavljuju kao obezbeđenje rukovodstva FK Partizan sukobljavajući se sa navijačima koji traže ostavke uprave kluba. 2016. Naredne, 2016. dolazi do razlaza u rukovodstvu Partizana. Janjičari zasipaju jajima privremenu upravu fudbalskog kluba čiji je direktor Miloš Vazura. Uprava kluba izdaje oštro saopštenje: „Nedić i Vučković nastoje da prošire atmos­feru straha, javnog linča, da nečasno i primitivno spreče održavanje legalno sazvane vanredne skupštine... Zna Novak Nedić, čelnik ove osovine straha i prinude, da mu je legalna skupština jedina i poslednja brana da kao generalni sekretar Vlade Srbije dovodi i smenjuje trenere, dovodi i prodaje igrače, utiče na sastav tima, dovodi vođu navijača na sednice or­gana kluba da odlučuju o kapitalnim pitanjima“. Samo 12 dana kasnije, 28. aprila 2016. Stanković, Belivuk i Darko Ristić, pred kamerama napadaju direktora FK Partizan Milo­ša Vazuru i brutalno prebijaju njegove saradnike. Tadašnji premijer Vučić praktično je unapred abolirao Stan­kovića rečima da nikog nije dotakao.Po sporazumu o priznanju krivice Belivuk je bioosuđen na godinu dana kućnog zatvora, a Ristića na godinu i deset meseci "klasičnog" zatvora. Kako je prvi otkrio KRIK, načelnik Službe za specijalne istražne metode Dejan Milenković, kome se sada sudi zajedno sa Dijanom Hrkalović, ukazuje na značaj vođe Janjičara Stankovića. U beleškama koje su pisane od 2016. Milenković pored imena Stankovića piše „državni projekat”. Ni Hrkalovićevu ni Milenkovića do sada niko iz institucija zvanično nije pitao za Janjičare iako im se sudi, između ostalog, da su sa zakašnjenjem dostavili veštačenje telefona Belivuka u postupku za ubistvo Vlastimira Miloševića na šinama. U operativnim podacima Stanković i Janjičari se vode kao saradnici kavačkog klana, kako je posle označen i Belivuk. O važnosti Stankovića u podzemlju svedoči još jedan zapis Milenkovića: „Sale Mutavi tražio kontakt sa Branom Mićunovićem.“ Mićunović je tada bio nezvanično označen kao čovek koji se pita o dešavanjima u podzemlju Crne Gore i čak mu se i pripusuje da je navodno pokušao da miri zavađene „kavčane“ i „škaljarce“. Prema zapisima Milenkovića, u vreme ubistva Stankovića u Beogradu se nalazio i Radoje Zvicer, koji je označen kao jedan od vođa kavačkog klana i nadređeni Janjičarima i kasnije Principima.„Zvicer kod Fontane, ‘golf 6’, N. Beograd, trenerka, opušten“, zapisao je Milenković. Stankovića ubijaju nepoznati napadači u sačekuši u blizini Centralnog zatvora u Beogradu 13. oktobra 2016. Sa njim je tada bio kao obezbeđenje jedan zatvorski čuvar. Najviši predstavnici vlasti u Srbiji tada se ponašaju kao ožalošćena porodica. Pored brojnih mafijaških ubistava pre i posle toga, režim tada najavljuje „rat mafiji“. Mobilne telefone ubijenog Stankovića uzimaju pripadnici policije među kojima je i žandarm Vučković. Sa kim je Stanković sve komunicirao do sada je ostalo nepoznato. Zato je poznat deo komunikacije - dopisivanje preko Votsap aplikacije žandarma Vučkovića i Belivuka iz 2016. Najzanimljivija je prepiska Vučkovića i Belivuka nedelju dana nakon ubistva Stankovića. Belivuk se raspitivao o vlasniku kafića u blizini mesta gde je ubijen Stanković, a Vučković ga moli da se smiri i da ne preti nikome. Belivuk piše da pita „D“ za „ostale načine da se reši“ i zatim navodi: „Slučaj Arkana koji je bio država nije rešen nikako drugačije nego ulicom. Da se pravosuđe pitalo još bi se svi šetali Beogradom živi.“ Istog tog dana 20. oktobra Belivuk piše: „I da ti kažem samo još ovo, pošto mi je ’D’ rekla da ne brinem onaj dan, kunem ti se da se ne bojim nikog ni sekunde i da sam spreman kao i brat što je bio. Onaj govor nije izmišljen, mi smo se stvarno spremali na ovo.“ A Vučković mu na to odgovara najzani­mljivijom za sada dostupnom poru­kom: „Zna ona. Zna šef. Zna glavni šef. Ali nema dana da mi neko pet puta ne kaže od njih da te držim pod kontrolom da ne uradiš ništa. I moraš da se sabereš. Polako.“ Belivuk i Vučković su se dopi­sivali i pre ubistva Stankovića. Dopisivali su se o nabavci karata za utakmice, zatim kako da Belivuk izbegne kaznu gde se spominju ne­ki ljudi iz pravosuđa. Belivuku se 2016. osmehnula sreća u postupku koji je protiv njega vođen, jer je 2007. kao šef obezbeđenja beogradskog splava Blay Watch napao dvojicu maloletnika. Prvobitno se teretio da je udario pištoljem po glavi B. M., oborio ga i nastavio da ga udara metalnom barskom stolicom, nakon čega je zapucao u pravcu D. D. i ranio ga. Prvo su oštećeni promenili iskaze, pa je optužnica izmenjena i umesto za pokušaj ubistva dvojice mladića, optužen je za nanošenje teških telesnih povreda jednom. U međuvremenu su neka dela zastarela, poput nošenje oružja. Na kraju je Belivuk tog marta 2016. osuđen na pet i po meseci zatvora, koliko je već bio u pritvoru na početku tog postupka. U izveštaju policije o komunikaciji Belivuka i Vučkovića iz 2016. su i zanimljive poruke koje su razmenjivali povodom godišnjice Oluje 5. avgusta. Do­govarali su organizovanje skupova i koje će parole nositi. Belivuk pita za parolu, a Vučković mu odgovara: „Pitaću šefa“, pa kasnije: „Sutra ujutru se viđam sa Nebojšom, pa ću i njemu reći“. Ne objašnjava se ko je „šef“ i ko je „Nebojša“. Na predlog Belivuka „Dogodine u Kninu“, Vuč­ković odgovara: „Dajte nešto interesantnije. I vređajte ustaše slo­bodno.“ U izveštaju se prepričavaju i razgovori iz septembra 2016, gde se, kako navode u policiji, spominje Dijana Hrkalović, ali se još, kako se kaže, „identifikuju događaji na koje se odnosi prepiska“. Vučković piše: „Ja sam oko tebe i te stvari re­kao ministru i ’D’...“ Zatim žandarm piše Belivuku da je izašao sa „D“ i da izvesnog Miksu mora odmah da sklo­ni sa splava. Dopisuju se oko karata za utakmice. Belivuk piše: „Reče mi Acika da ide da ti donese lovicu od propusnica. Nije loše za jedan dan posla“, a Vučković odgovara: „Malopre mi dao. Svaka čast. Evo me sa D.“ Policija je za sada identifikovala da se iza „D“ krije Dijana Hrkalović, ali nije ko su „Nebojša“ „ministar“, „Andrej”, „šef“ i „glavni šef“. Ovaj izveštaj policije nedavno je kao dokaz izveden na suđenju Hrkalovićevoj, koja se tereti da nije na vreme dostavila veštačenje telefona Belivuka koji je tada bio optužen za ubistvo. 2017. Ubistvo Vlastimira Miloševića dogodilo se 30. januara 2017. na šinama u centru Beograda. Već početkom februara 2017. zamenik načelnika Službe za krvne i seksualne delikte beogradske policije Dejan Jović hapsi Belivuka i Marka Miljkovića zbog ubistva Miloševića. Vojni sindikat je februara 2017. podneo krivičnu prijavu protiv oficira kasarne „Rast­ko Nemanjić“ kod Pančeva, optužujući ih da su vođama navijača, ubijenom Stankoviću i Belivuku, kao i žandarmu Vučkoviću, ali i Novaku Ne­diću, omogućili da, koristeći oružje i municiju Vojske, vežbaju pucanje tokom 2016. KRIK je otkrio da je tužilaštvo odbilo ovu prijavu jer su nestali doka­zi. Tužilaštvo je konstatovalo da su „presnimljene trake sa sigurnosnih kamera“, a da su iz Dnevnika rada, u koji se upisuju osobe koje dolaze u kasarnu - iscepane dve stranice. Janjičari i pored hapšenja novih vođa Belivuka i Miljkovića ostaju veoma aktivni. Na predsedničkoj inauguraciji Aleksandra Vučića 2017. KRIK je među neformalnim obezbeđenjem, čiji su pripadnici napadali novinare i demonstrante, identifikovao Borka Aranitovića, za koga se navodi da je bio pripadnik Janjičara, dok je In­sajder identifikovao navijača Par­tizana Marka Todorova, koji je pretio njihovoj novinarki. Na suđenju Belivuku i Miljkoviću za ubistvo Miloševića dolazi do preokreta zbog sumnjive kompromitacije DNK dokaza. Oni bivaju oslobođeni maja 2018, što je pravosnažno potvrđeno marta 2019. Među Belivukovim braniocima bio je i Vladimir Lučić iz advokatske kancelarije oca generalnog sekretara Vlade Novaka Nedića. 2018. Te godine Janjičari koji postaju Principi dospevaju u javnost zahvaljujući izveštajima profesionalnih medija. Na fotografiji srpskih navijača sa Svetskog fudbalskog prvenstva u Rusiji tog leta se prepoznaju Danilo Vučić, Aleksandar Vidojević i Boris Ka­rapandžić kome se sada sudi kao pripadniku Belivukove grupe, a koji je nedavno pušten iz pritvora. U oktobru te 2018. huligani upadaju u beogradski klub Komitet. Među optuženima za taj upad su Vidojević i Karapandžić, kao i još neki iz grupe Janjičari. Vlasnik Komiteta Vladimir Mačar je na suđenju, koje još nije okončano, odbio da identifikuje napadače i pridruži se krivičnom gonjenju. Razloge odustajanja vlasnika Komiteta otkriva službena be­leška Odeljenja za suzbijanje krvnih i seksualnih delikata beogradske poli­cije od 11. oktobra 2018, čiju je sadržinu NIN nedavno objavio. U belešci se navodi da su policaj­ci ovog odeljenja telefonom razgova­rali sa Mačarom 10. oktobra 2018. i pozvali ga da sa svojim zaposlenim, pripadnikom obezbeđenja kluba Ni­kolom Božićem, dođe sledećeg dana u policiju na prepoznavanje osoba koje su upale u njegov klub. Mačar je, navo­di se u belešci, policajcima rekao da ne može da dođe „jer je prethodnog dana primio poziv od jednog bitnog čoveka i da prvo mora da se sastane sa njim, a da će nakon toga da se javi policijskim službenicima“. Sutradan, 11. oktobra, Mačar je pozvao policajce i rekao da hoće da se vidi sa njima, ali ne u službenim prostorijama. U belešci se preci­zira da su se s njim našli pola sata kasnije u 15.30, u kafe baru Mikonos u Ulici Čarlija Čaplina. „Mačar je tom prilikom izjavio da ga je dana 10. oktobra 2018. (dan ranije) kontakti­rao Novak Nedić, generalni sekretar u Vladi Srbije i rekao da treba da se vide i razgovaraju, kao i da mu je zaka­zao da dana 11. oktobra 2018. dođe u Klub poslanika na razgovor. Mačar je otišao u Klub poslanika i sastao se sa Nedićem, gde mu je ovaj saopštio da problem koji je imao sa navijačima Partizana treba da reši dogovorom, a ne preko policije i da su oni sprem­ni na dogovor, kao i da mu finansij­ski nadoknade štetu koja je nastala u klubu, ali pre toga on mora da povuče svoju izjavu koju je dao u policiji, kao i da ne sme nikog da prepozna od lica koja su tu noć lupala i tukla goste u njegovom klubu“, navodi se u službenoj belešci policije. Policijski inspektori su zatim zabeležili da im je Mačar rekao da je pitao Nedića ko će da mu garantuje da će to sve biti „sređeno“ i da više neće imati problema sa navijačima, na šta mu je Nedić, kako je zapisano u belešci, odgovorio „da mu on lič­no garantuje i da je nakon toga pozvao Veljka Belivuka i zakazao sastanak sa njim istog dana u 14 časova“. Mačar je policajcima, prema navodima iz službene beleš­ke, rekao da je insistirao da Nedić ide sa njim na sastanak sa Belivukom, ali da mu je generalni sekretar Vla­de odgovorio „da on ne može da krene sa njim, jer sada nije dobar trenutak i da je situacija ’vruća’ i da ne bi bilo dobro da neko njega vidi sa Be­livukom i još jednom mu je napomenuo da može slobodno da krene na taj sastanak“. Mačar je inspektorima rekao da se tog dana kada je pričao sa njima sastao i sa Belivukom u kafiću u sklopu tržnog centra Aviv na Zvezdari oko 14 časova. „Dobio je obećanje da će sve biti zaboravljeno, da više nikada neće imati problem sa njima, da je sve to bio nesporazum i da će istog dana biti isplaćen iznos za materijalnu štetu koja je načinjena u klubu od 4.600 evra. Nakon toga Belivuk mu je saopštio i pokazao da u telefonu poseduje slike izjava koje su u policiji dali on i njegov radnik obezbeđenja Nikola Božović, kao i da to moraju da promene, to jest daju druge izjave u kojima neće nikog od njih da pominju“, piše u službenoj belešci u koju je NIN imao uvid. U njoj stoji i da je nakon toga Mačar obavestio policajce da je razgovarao sa Belivukom o drugom događaju, nevezano za upad u njegov klub Komitet, koji takođe ukazuje na mogućnost da je vođa navijača imao informacije iz policije, jer se u belešci dalje navo­di: „U toku razgovora sa Belivukom, Vladimir je došao do saznanja da je pre desetak dana negde na Zvezdari u noge upucan izvesni Isaković, a da su u tome takođe učestvovali na­vijači Partizana, Damjan Šobić i Milan Krasić, kao i da imaju in­formacije da će policija uskoro da ih hapsi.“ Policajci zaključuju u belešci: „Zbog svega gore navedenog Vladimir Mačar se izjasnio da nije spreman da izvrši zvanično prepoznavanje lica koja su navedenog dana ušla, lupala i tukla goste u njegovom klubu Komitet.“ Istragu za upad u Komitet, kao i prethodnu za ubistvo Miloševića na šinama, vodio je zamenik načelnika Službe za krvne i seksualne delikte Dejan Jović. Inspektor doživljava progon u MUP-u. U decem­bru 2018. je uhapšen zbog navodne zlou­potrebe službenog položaja, a režim­ski mediji protiv njega vode kampanju. Jović kasnije biva oslobođen optužbi, ali je preminuo, kako je zva­nično saopšteno, od posledica korona virusa 2020. 2019-2022. Od 2018. pa do hapšenja Belivukove grupe 4. februara 2021. nestaju brojni mladići. Porodice nestalih i ubije­nih su bezuspešno od MUP-a godinama pre tog hapšenja tražile da rasvet­li te zločine, o čemu su za NIN go­vorile Mara Halabrin, majka ubije­nog Aleksandra, i Sanja Mihajlović, majka Gorana Mihajlovića, za čije je ubistvo naknadno optužena Belivukova grupa. Nakon hapšenja Belivukove grupe predstavnici vlasti kreću u propagandnu kampanju. Mediji pod njihovom kontrolom prvi put ne pišu da je Belivuk samo vođa navijača. Pored protivljenja porodica žrtava na televizijama sa nacionalnom frekvencijom prikazuju masakrirana tela. Kampanja ide tako daleko da na Pinku saopštavaju imena desetak nestalih mladića iako prethodno nisu upozorene njihove porodice. To je uradio načelnik UKP-a Bogdan Pušić i to na predlog bivšeg pripadnika DB Božidara Spasića, čestog „analitičara“ televizija sa nacionalnom frekvencijom, kome se u Belgiji sudi zbog organizovanja ubistva. U jeku propagande vlasnik Infor­mera Dragan Vučićević je na Pinku pročitao navodni zapisnik razgovo­ra advokata Dejana Lazarevića sa uhapšenim Miljkovićem. Prisluškivanje advo­kata i njihovih uhapšenih klijenata je zakonom zabranjeno. Suđenje Belivukovoj grupi nedavno je počelo. On i Miljković su ponovili iskaze iz istrage u kojima su iznosili optužbe da su sarađivali sa Aleksandrom Vučićem i doskorašnjim ministrom policije Aleksandrom Vulinom. Spominjali su inauguraciju, rušenje u Savamali gde su navodno bili angažovani sa grupom Zvonka Veselinovića, paljenje baklji na soliterima prilikom vanrednog stanja... Nisu pominjali Novaka Nedića, žandarma Vučkovića, pripadnika BIA Colića i Dijanu Hrkalović. Postoje nezvanične informacije da je Belivuk kasnije imao sukob sa Nedićem i Vučkovićem, ali to ih svakako ne abolira za godine saradnje pre toga. Niko od onih koje nisu pominjali Belivuk i Miljković, kao i od onih koje jesu, iako se predsednik Vučić sam nudio za poligraf, nije saslušan, što bi bila uobičajena procedura. Više tužilaštvo je odbilo da sasluša Belivuka i Miljkovića povodom Savamale. Prethodno nije saslušalo ni policajca Gorana Stamenkovića koji je dao iskaz da su ga iz vrha vlasti i MUP-a pritiskali da jedini prihvati krivicu za rušenje u Hercegovačkoj. Vučić je tvrdio, upitan za Nedića posle hapšenja Belivuka, da je sekretar Vlade pre više godina pokazivao interesovanje za Partizan. Demantovao ga je nedavno funkcioner SNS-a i Partizana Milorad Pušica. Prili­kom izbora za rukovodstvo Sportskog društva Partizan, Pušica je pred kamerama rekao: „Pre skupštine kod mene su došli Ostoja Mijailović (sada novi predsednik Partizana) i Novak Nedić...“ Za povezanost sa Belivukovom grupom suđeno je za sada jedino Goranu Papiću, nekadašnjem zameniku šefa SBPOK-a i bliskom saradniku tadašnjeg ministra policije Nebojše Stefanovića. Papić je optužen i zatim prvostepeno osuđen na godinu dana i četiri meseca zbog toga što je 15. aprila 2020. mimo procedure vratio blindirani automobil Miljkoviću. Belivukovoj grupi se sudi za period od 2019. i to za sedam ubistava, prodaju droge, nelegalno posedovanje oružja i jedno silovanje. Optužnicom nije obuhvaćena njihova institucionalna povezanost, iako je izvesno da takva grupa ne bi postojala bez nje. Tako je slučaj Belivuk i dalje u čvrstom zagrljaju vlasti. Vuk Z. Cvijić