Politika

Političke dinastije u Srbiji: Naslednici koji žive na porodičnom imenu

Stefan Slavković | 11. februar 2024 | 17:26
Političke dinastije u Srbiji: Naslednici koji žive na porodičnom imenu
PROMO / Belami Prinscreen

Treće mesto na republičkoj listi Socijalističke partije Srbije za izbore održane 17. decembra pripalo je Marku M. Miloševiću, unuku predsednika Savezne Republike Jugoslavije i SPS-a Slobodana Miloševića. U neobičnom, ali ne i neočekivanom obrtu, time je ispunjeno obećanje koje je trenutni predsednik partije Ivica Dačić 2017. godine dao danas dvadesettrogodišnjem mladiću.

„Bilo bi mi drago da se učlani, a ja mu, naravno, čuvam funkciju“, poručio je Dačić tada, ne rekavši koju, ali čini se da su socijalisti „malog Marka“ u političku arenu uključili baš kada je trebalo, i njima i njemu.

Dačić je nakon najlošijih stranačkih rezultata u poslednjih 15 godina najavio mogućnost povlačenja s funkcije predsednika SPS-a – doduše, možda rezervisanu samo za prvo postizborno obraćanje, budući da mu je čitav Glavni odbor nedugo potom stao u zaštitu. Inače sužen manevarski prostor za izbornu kampanju, nakon prošlogodišnjeg igranja na prorusku kartu, nedostupnu dominantnijoj Srpskoj naprednoj stranci, značio je da se sada treba osloniti na proverene floskule o socijalnoj pravdi i nadati se najboljem. Doduše, ne pre no što se sigurno poslaničko mesto ne poveri nekome ko će simbolisati dugotrajnost SPS-a. Kad već ne može Putin, poslužiće i doktorand Pravnog fakulteta u Beogradu i unuk vladara koji je vlast izgubio danas simbolički jednako značajnog Petog oktobra.

S druge strane, Marko Milošević ulaskom u parlament dobija priliku da poveća svoju vidljivost i prepoznatljivost u javnosti, kao i da partiji svoga dede udahne novu vitalnost. Političke organizacije u Srbiji teško generišu mlade kadrove – uostalom, ko je na sebe uspešno skrenuo pažnju iz Akademije mladih lidera SNS? – a SPS će ovim odjednom dobiti i dinastičku poveznicu s bivšim predsednikom SRJ.

„Drago mi je što sam u prisustvu dragih prijatelja, partijskih drugova. Za mene je ova ideja večna i drago mi je što to postoji u ovakvom kontinuitetu, i još će da postoji, tek će da postoji“, rekao je mladi Milošević u julu 2023. godine, kada je na 33. rođendan SPS-a postao član glavnog odbora, odnosno pet meseci pre no što je u Nišu svečano otvorio konferencijsku salu stranke koja nosi ime njegovog dede.

Ako pitate Marka Miloševića, politika je njegovoj porodici „nanela mnogo zla“

Prema rečima Bojana Klačara, izvršnog direktora Centra za slobodne izbore i demokratiju, SPS je plasiranjem Marka Miloševića poslao poruku da se ne odriče elemenata politike njegovog dede, uz veoma nisku političku cenu.

„Socijalisti neguju dve istorijske poveznice - jedna je ka socijalizmu, i otuda crvena boja i pominjanje Josipa Broza u kampanji, a druga je ka tretmanu nacionalnih pitanja iz devedesetih. Tu, drugu, sada ostvaruju preko Marka Miloševića, osobe koja je politički nevina, pa je i eventualna reputacijska šteta po partiju mala. Socijalisti se nisu jasno odrekli Miloševićevog nasleđa, ali ga ni ne promovišu. Najdalje što će u tome otići je, recimo, zahtevanje da mu se podigne spomenik. Čak su i viđeniji kadrovi partije retko viđeni na Miloševićevom grobu u Požarevcu. Stavljanjem njegovog unuka u prvi plan, što SPS-u ipak nije donelo dobar rezultat na nedavnim izborima, oni su praktično izveli dugoročnu PR strategiju uz veoma malu cenu“, kaže Klačar za NIN.

Dolazak Marka M. Miloševića na svet tog 14. januara 1999. godine nije ni mogao da bude neprimećen. Današnji vlasnik i urednik prorežimskog tabloida Informer Dragan J. Vučićević je tada kao novinar Glasa javnosti napisao reportažu o proslavi njegovog rođenja koja je objavljena četiri dana kasnije. Uz to što niko nije bio načisto je li Vučićević zaista bio na slavlju u Požarevcu, problematično je bilo i što je fokus javnosti uopšte stavljen na privatno porodično okupljanje, pa je Markov otac, Marko S. Milošević, narednog dana naoružan upao u redakciju tada popularnog tabloida tražeći krivca. O tome je javnost u Srbiji izvestio samo dnevni list Danas.

Nakon što je Slobodan Milošević izgubio vlast – prethodno u televizijskom obraćanju rekavši da će imati više vremena da se igra s unukom – dečakov otac je spustio famozne gajbice trešanja, zaključao vrata noćnog kluba „Madona“ i zabavnog parka „Bambilend“ i pokušao da pobegne u Kinu, odakle je s lažnim pasošem deportovan u Rusiju, gde je dobio status političkog emigranta. U Rusiji je nastavio da razvija ugostiteljski biznis, pa je ponovo postao vlasnik ekskluzivnih noćnih klubova, s tim što više ne mora da se bavi i nezakonitim preuzimanjem lokalnih medija i malih preduzeća i prebijanjem opozicionih aktivista.

Njegov sin je s majkom Milicom Gajić detinjstvo proveo u Požarevcu, gde je završio osnovnu i srednju školu. Njegova majka, supruga Slobodana Miloševića i ideolog Jugoslovenske levice Mira Marković, takođe je živela u Rusiji, gde je i preminula 2019. godine. Prethodno je objavila nekoliko memoarističkih knjiga, među kojima i naročito kontroverzna Bilo je to ovako.

Marko M. Milošević je prvu direktnu sponu s politikom napravio godinu dana pred punoletstvo, u toku kampanje pred parlamentarne izbore 2016. godine, kada je postao član SPS-a. Tada je rekao da planira da upiše prava, inspirisan dedom koga je nazvao svojim uzorom.

„Ne poznajem nikoga od dedinih saboraca, osim Ivice Dačića, a družim se s njegovim sinom Lukom, koji je divan dečko“, rekao je u jednom intervjuu i dodao da je politika njegovoj porodici i njemu nanela mnogo zla. I ne samo njima...

TANJUG / MARKO ĐOKOVIĆ (STF)
TANJUG / MARKO ĐOKOVIĆ (STF)

Dinastičko nasleđe je češće breme nego lansirna rampa

Ovo nije prvi pokušaj prenošenja težine političkog prezimena, a u mnogim slučajevima ta težina bila preveliki teg. Možda je samo i podcrtala nedoraslost potomaka.

„Izbori u Srbiji na nekom iole ozbiljnijem nivou postoje dvadeset četiri godine, najviše trideset četiri, ako uračunamo i Miloševićev period koji je bio obeležen u demokratskom smislu vrlo upitnim izbornim praksama. Ovdašnja svest o dometima političkog pluralizma samim tim je ograničena, što znači da prostor za nekakve dinastičke aspekte politike naprosto nije postojao, kao, recimo, u Grčkoj, gde su prezimena Venizelos, Micotakis, Karamanlis ili Papandreu sinonim za određene politike. Ili u Americi gde imate Kenedijeve i Bušove“, kaže naš sagovornik.

Paradigmatičan je primer Joške Broza, unuka Josipa Broza Tita, koji je od 2003. pokušavao da izgradi političku karijeru, da bi kao predsednik Komunističke partije 2016. godine ušao u parlament, i to na listi koalicije SPS-JS. Unuk Titovog glavnog oponenta iz vremena Drugog svetskog rata Dragoljuba Mihailovića, Vojislav Mihailović, ostvario je nešto bogatiju karijeru, ali utisak je da, s obzirom na procese istorijskog revizionizma, nije ostvario koliko je mogao. Kao visoki kadar Srpskog pokreta obnove i Srpskog demokratskog pokreta obnove, bio je gradonačelnik Beograda od 1999. do 2000. godine, potpredsednik Narodne skupštine i jednodnevni vršilac dužnosti predsednika države. U januaru 2022. godine je izabran za predsednika Pokreta za obnovu kraljevine Srbije, a potom je izabran i za narodnog poslanika kao deo koalicije s Novom DSS Miloša Jovanovića.

„U slučaju Vojislava Mihailovića ili Sande Rašković Ivić, ćerke jednog od predratnih lidera Srba u Hrvatskoj, presudan je bio kontekst. Mihailović je u Skupštini grada Beograda donosio odluke u vremenima koja su bila previše teška i kompleksna da bi njegova zaleđina i promocija ravnogorskih ideja mogle da adekvatno odjeknu i daju politički rezultat. Rašković Ivić je 2014. odlaskom Vojislava Koštunice sa čela Demokratske stranke Srbije postala predsednica partije koja je tada bila u silaznoj putanji. Ne bi me začudilo ni da dobar broj birača uopšte nije znao da je njen otac bio Jovan Rašković, ali i da je znao, okolnosti u kojima je ona gradila svoje liderstvo nisu bile pogodne za pravljenje dinastičkih asocijacija“, kaže Klačar.

Porodica Šešelj je osim lidera Srpske radikalne stranke iznedrila još dva člana koji su se okušali u politici. Supruga Vojislava Šešelja Jadranka kandidovala se na predsedničkim izborima 2012. godine – zamenivši Aleksandra Martinovića, današnjeg „jastreba“ SNS-a – kada je osvojila nešto manje od četiri odsto glasova. Njihov najstariji sin Aleksandar bio je na partijskim listama za narodne poslanike 2014. godine, kada stranka nije prešla cenzus, kao i 2016. godine, kada zbog plasmana na listi nije odabran u saziv Narodne skupštine. Ipak, nakon što je SRS sa SNS-om ušao u koaliciju u Skupštini opštine Zemun, postao je član opštinskog Veća. Postao je narodni poslanik, i to 2017. godine, nakon što je Milovan Bojić podneo ostavku na tu funkciju. Bio je član skupštinskog Odbora za zdravlje i porodicu, kao i delegacije Srbije u Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope. Previše, s obzirom na nesposobnost ličnog političkog profilisanja, ali premalo s obzirom na očevu specifičnu političku težinu.

„Pošto sam sin Vojislava Šešelja, od mene se mnogo očekuje. Često nisam u stanju to da pružim, ali se trudim“, rekao je ranije u intervjuu za Vreme.

Klačar podseća da političke dinastije mogu da na nivou uticajnosti zažive samo ako preci svesno ulažu u potomke - ponekad i doslovno, i pod uslovom da se taj rast medijski jasno komunicira. Drugim, rečima, od toga da Joška Broz preuzme „crvenu štafetu“ posle sloma socijalizma, u ovdašnjem kontekstu prirodnije je bilo samo da se to ne desi. Titov unuk nije projektovan za lidera, baš kao ni Aleksandar Šešelj.

TANJUG / VLADIMIR SPORCIC (STF)
TANJUG / VLADIMIR SPORCIC (STF)

Krkobabići - vitalnost partije penzionera

Kao retko uspešan slučaj dinastičkog života unutar neke partije ukazuje se Partija ujedinjenih penzionera Srbije, koja je prošle godine promenila naziv u Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije, valjda da bi opravdala mlađariju u svojim redovima. Klačar je saglasan s ovom procenom, ali podseća da je pitanje da li bi to bio slučaj da se ovde u politiku nije upleo i biznis.

Ovu stranku je davne 2005. godine osnovao Jovan Krkobabić, doktor političkih nauka i dugogodišnji zaposleni u Institutu za nuklearne nauke u Vinči. Bio je osnivač i direktor prethodnice PIO fonda za samostalne delatnosti. Njegova stranka je u koaliciji za SPS-om 2008. godine ušla u Narodnu skupštinu, a Krkobabić je izabran za potpredsednika Vlade Srbije kojom je predsedavao Mirko Cvetković. Četiri godine kasnije je ovoj funkciji pridodao i funkciju ministra rada, zapošljavanja i socijalne politike u vladi Ivice Dačića.

Kada je Jovan Krkobabić preminuo 2014. godine, njegov sin Milan došao je na čelo stranke. Kao ekonomista s iskustvom u bankarskom sektoru, prvi put je za neku funkciju biran 2008. godine. Kao odbornik u Skupštini grada Beograda je do 2012. godine obavljao i funkciju zamenika gradonačelnika prestonice. U septembru iste godine je imenovan za generalnog direktora JP „Pošta Srbije“, gde je proveo naredne četiri godine. Tada odlučuje da zameni koalicione partnere – SNS umesto SPS-a – pa postaje ministar bez portfelja zadužen za regionalni razvoj i koordinaciju rada javnih preduzeća. Trenutno je ministar za brigu o selu u tehničkom mandatu.

TANJUG / SAVA RADOVANOVIĆ (STF)
TANJUG / SAVA RADOVANOVIĆ (STF)

Njegov sin i potpredsednik PUPS-a Stefan je s 23 godine ušao u sistem Privredne komore Beograda u kojem je, zaključno s 2018. godinom, dogurao do zamenika direktora. Dve godine kasnije je izabran za narodnog poslanika, potom i za potpredsednika Narodne skupštine.

„Ko je pobedio na izborima? Aleksandar Vučić“, rekao je 2022. godine Stefan iz skupštinske klupe, pa dodao: „Da, i moj tata“, za čije je uspehe ranije rekao da nisu adekvatno vrednovani, iako je izrazio razumevanje za zamerke zbog mogućeg nepotizma.

„Ako pošteno analiziramo situaciju, uticaj PUPS-a je danas bitno manji nego pre nekoliko godina, jer je i dinastija Krkobabić nastala ne zato što je dinastija bila važna za birače, nego zato što su sprecifične okolnosti koalicije DS-a i SPS-a to dozvolile. Moć PUPS-a bila je veća od njihovog realnog rejtinga ili podrške u biračkom telu i iskoristili su preko svojevrsne ucene - čuvenog povećanja penzija od deset odsto te 2008. godine - šansu da uticaj povećaju, pa ga prenesu s dede na oca, pa na unuka. Da su političke prilike te 2008. izgledale drugačije, ne bi ni PUPS imao snagu koju ima, jer ni snaga imena Krkobabić ne proističe iz nekakve organske podrške liderima, nego iz za Srbiju tipične centralizovane unutarpartijske dinamike“, zaključuje Klačar.

Specifičnosti manjinskih partija – slučajevi Zukorlić i Pastor

Predavanje porodične štafete u partijama koje zastupaju manjinske interese dvostruko je specifično. S jedne strane, prema rečima predsednika Stranke pravde i pomirenja Usame Zukorlića, koji je tu funkciju nasledio od preminulog oca i kontroverznog dugogodišnjeg muftije Islamske zajednice Srbije Muamera, njegov je slučaj paradigmatičan: pored oca je učio o politici, sačuvao je muftijinu simboliku, ali i sama stranka nije u međuvremenu iznedrila adekvatne političke naslednike. Dakle, s jedne strane se političko iskustvo u užem populacionom okviru sliva direktnije, a s druge je i dinastička vrednost iskustva veća. Odgovornost prema biračima retko kada se širi van biračkog tela koje je najčešće nacionalno definisano.

Bošnjačka kulturna zajednica kojom je predsedavao Muamer Zukorlić je na prvim direktnim izborima za Nacionalni savet Bošnjaka 2010. godine pojedinačno osvojila najveći broj glasova, između 45 i pedeset odsto, što je Muamer smatrao da je dovoljno za samostalno formiranje saveta. Uprkos protivljenju na republičkom nivou, proslavio je pobedu i konstituisao Bošnjačko nacionalno vijeće koje je mesec dana nakon izbora Bošnjake proglasilo konstitutivnim narodom u Srbiji. Tada pravi čuvenu analogiju između Srbije i zgrade – dozvoli li se požar u jednom stanu, rekao je, nastradaće celo zdanje.

TANJUG / SINIŠA KOPUNOVIĆ (STF)
TANJUG / SINIŠA KOPUNOVIĆ (STF)

Iste godine nastaje i Bošnjačka demokratska zajednica Sandžaka, prethodnica SPP-a. U koaliciji sa Liberalno-demokratskom partijom i Socijaldemokratskom unijom 2014. godine ne prelazi cenzus, ali dve godine kasnije kao manjinska stranka osvaja dva mandata. Muamer Zukorlić tada dobija i funkciju odbornika u Skupštini grada Novog Pazara, koju je obavljao do 2020. godine. Posle izbora koje je veliki deo opozicije bojkotovao, postaje potpredsednik Narodne skupštine Srbije. Njegov sin Usame obavljao je istu funkciju od 2022. godine do raspuštanja poslednjeg saziva Narodne skupštine.

Nedavno preminuli Ištvan Pastor je kao diplomirani pravnik bio predsednik stranke Savez vojvođanskih Mađara. Dva puta je bio predsednički kandidat, na izborima 2008. i 2012. godine, da bi s dolaskom SNS-a na vlast počeo da obavlja funkciju predsednika Skupštine AP Vojvodine, gde je bio do smrti u oktobru 2023. godine. Njegov sin Balint Pastor je u svojstvu vršioca dužnosti preuzeo funkciju predsednika SVM, a narodni je poslanik od 2007. godine. Trenutno obavlja i funkciju predsednika Skupštine grada Subotice.