Krem našeg naroda

Riječ je, kažu, o ugledu Republike Hrvatske. U svim komentarima ogromnog kukastog križa koji se u petak navečer ocrtao u travnjaku splitskog stadiona na kvalifikacijskoj utakmici za Europsko nogometno prvenstvo izražava se gnjev da je naš dobar glas nepovratno izgubljen. Svi intelektualci u ovome se jednodušno i bez ostatka slažu, kao i politički predstavnici i obični ljudi na tržnicama i u kafićima. Općenarodna je sedmodnevna žalost za narušenim ugledom, kao da je predsjednik umro. „Jesmo li s kukastim križem u Splitu izgubili ugled?“ upita zabrinuto hrvatski televizijski voditelj kopajući nos i oblikujući osušenu slinu u savršenu lopticu. „Nažalost, da“, potvrdi uvaženi hrvatski sociolog češući muda. „Apsolutno“, doda poznati hrvatski psihijatar, pa prdne u fotelju. „Nesumnjivo“, reče poštovani hrvatski biskup, dugim noktom na malom prstu čačkajući juneće vlakno iz kutnjaka. „Totalno“ zaključi cijenjeni hrvatski novinar, a onda srdito pljune u filadendron u kutu televizijskog studija. Zabavno je gledati kako su svi u Hrvatskoj ovih dana zabrinuti za ugled, neupućen bi tkogod pomislio kako se zatekao među nekim ljudima prvorazrednih manira, odgojenih, učenih, i moralno i kulturno izvrsnih, u narodu besprijekorne reputacije, među uzornim, čednim damama i uglađenom, decentnom gospodom. Svi su ovdje odjednom fini kao da su iz Finske i potpuno je nejasno, ne ide nam u glavu otkud, u pizdu materinu, kukasti križ na travnjaku. To su valjda kao oni tajanstveni znakovi u žitu, spustili se izvanzemaljci u Lijepu našu. Izašao je predsjednik Nogometnog saveza Davor Šuker pred novinare, ali ne zna što bi rekao. Bespomoćno širi ruke, neobjašnjivo je i njemu. Koji je ološ mogao napraviti nešto tako gnjusno, pita se ovaj časni i viđeni gospodin, koji je prije četiri godine pravomoćno osuđen zbog krađe u NJemačkoj. Niste možda čuli, bila je to jedna vesela zgoda. Davor Šuker je u avionu, u pretincu za prtljagu, našao nekakve zlatnike i nije držao obaveznim ikoga od letačkog personala obavijestiti o tome. Zašto bi išta i govorio, znate već kakav je običaj u avionima: tko nađe – njegovo. Uzeo je dakle naš slavni centarfor tuđe dukate i širokogrudno ih darovao jednoj ljepotici u Minhenu, a ova se brzo našminkala, obula štikle i sretno otrčala u zlatarnicu da ih proda. Međutim, bili to nekakvi zajebani, vrlo rijetki, kolekcionarski, antički dukati, četiri komada ukupne vrijednosti dvadeset pet hiljada eura. Kad je vidio da ih nema u pretincu za prtljagu, i kad je čitav avion zajedno sa stjuardesama prevrnuo, očajni vlasnik prijavio krađu policiji, a policija sve lijepo stavila u svoj sistem. I tako, došla ova Šukerova s antičkim novcem, pružila ga majstoru zlataru, a ovaj, samo što je vidio o čemu se radi, pritisnuo malo crveno dugme s donje strane stola, na što su se u sekundi s treskom spustile čelične rešetke na vratima i prozorima i zaglušujuće se oglasio alarm: ni-no-ni-no-ni-no... LJepotica tad pala na koljena i kroz suze se stala kleti kako je ona jedna poštena djevojka kojoj je jedan... khm!... prijatelj poklonio dukate. Kako se prijatelj zove? Davor Šuker. Koji mjesec kasnije veliki nogometaš, Zlatna kopačka Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. i aktualni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza pred minhenskim je sudom osuđen na stotinu njemačkih dnevnih dohodaka po osamdeset eura. Ispripovijedio sam vam ovu priču da bih vam približio kakav je prvi čovjek hrvatskog nogometa, a vi pokušajte sami naslutiti moralni profil onih ispod njega. Kakva su to gospoda u petak u Splitu navečer bila osramoćena, kakav je klub džentlmena njegovanog rječnika i ponašanja sjedio u svečanoj loži poljudskog stadiona. Ako je to bilo najbolje što Republika Hrvatska ima, ako je to krema našeg naroda, zašto se crveniti zbog kukastog križa koji se ukazao u travi? Veliki je nacistički simbol bio sasvim primjeren, perfektno pogođen, točno u visini našeg ugleda.