Datum smrti

Jedan od, prema Grejvsu, najstarijih grčkih mitova, jedan od mitova o postanku svijeta govori kako su među prvim pojavama (ne može se još zboriti ni o bogovima ni o bićima) bila svojstva, nešto kao Srdžba, Zavist, Zloba itd., i tome slično. Ne sjećam se je li među njima bila i LJubomora, ali me ne bi začudilo. Tu joj je svakako mjesto.

Otada, po svemu sudeći, traju pokušaji da se načini novi čovjek. Po logici stvari on bi trebao biti drukčiji, tj. sastavljen od drugojačijih svojstava. Kako naime da mijenjaš čovjeka (trudbenika, filozofa) ako nisi izmijenio (njegova) svojstva? Jer je Zavist ista kakva je i bila od postanja, kao i Podlost, kao i Pakost, Strah, Žalost, Pohlepa, Požuda i sve ostale milostive beštije. Potpuno je jasno, elem, zbog čega su bili jalovi pokušaji da se izmijene posljedice a da uzroci ostanu isti. Jasno je i zbog čega napokon i sam baćuška Ždanov nije uspio. Iako je Gagarina poslao u svemir, a Mandeljštama Osipa pod zemlju.

Mogu li silni pronalasci, izumi i otkrića na polju nauke i tehnike, tj. znanstveno-tehnološka revolucija (ili fantastika na planu literature) u tom pogledu nešto a radikalno promijeniti? Na prvi pogled naravno ne mogu, a napose ne direktno, neposredno. Uostalom, valjda bi posvemašnji napredak nauke i tehnike već nešto učinio kad bi to bilo moguće. Zar je malo novoga otkriveno u posljednjih stotinjak godina? Skinuta je koprena sa tolikih tajni (kao da su državne), otkriveni novi zakoni prirode, svijet današnjice nimalo ne liči na nekadašnji, ali se ponajmanje promijenio ponajvažniji akter, nevoljni ljudski stvor. No, možda će se pomaknuti i taj nepomični, najnepokretniji kamenčić u mozaiku.

Šta je nužno da bi se to dogodilo? Kao što je rečeno u početku – izmjena svojstava. Jer, tek njihovom promjenom moći će se mijenjati i sve ono što je na njima, tako nepokretnim a stamenim, od postanja sazdano. Uzmimo za ilustraciju teze, na primjer, Smrt. Zašto bismo se bavili najlakšim kad se, kao i inače u životu, možemo baviti najtežim (problemom)? Nije namjera ovog teksta (ni autora) da se o smrti potanko raspravlja, ovdje nije riječ o zaludnoj raboti ni o vjerskom zanosu već o sitnoj preinaci dosad postojećeg. Dovoljna je, rekosmo, tek neznatna izmjena, ali kako izmijeniti bilo šta (pa bilo to i najsitnije) kad je u pitanju smrt? Kao što je poznato, čak ni diskusije o eutanaziji nisu popularne, a šta bi se tek dogodilo kad bi, recimo, napredak medicine (neki epohalni izum /pronalazak) omogućio da svaki čovjek unaprijed sazna tačan trenutak (datum i čas) svoje smrti?

Da u svakom trenu znade koliko mu još života na ovoj radosnoj zemlji preostaje? Filozofi su dosad (kako uči jedna poznata teza) na različite načine nastojali (radili) na izmjeni svijeta zanemarivši u potpunosti rad na smrti, na onom jedinom ravnom i ravnopravnom egzistenciji, na onom jedinom što zaista suštinski mijenja svijet i život, ukidajući potonjeg, naime, posvema.

U početku našeg spisa mjerkale su se različite varijante. Po jednoj, pravo u čitaoca trebala je odmah biti uperena oštrica koplja, tj. krucijalno pitanje – kako bi ljudi živjeli kad bi znali kad će umrijeti? Međutim, do njega smo (do pitanja) ipak stigli posredno, takozvanom zaobilaznicom, jer svakome tekstu odgovara udoban kontekst u kojemu bi se smjestio. Sad kad je naše pitanjce zavaljeno u naslonjaču, možemo mu se posvetiti s dužnom pažnjom, takorekuć sa suptilnošću koja mu je neophodna.

Ali, koliko nas koraka dijeli od ništavila, od skončanja – zar to na neki način i danas ne znamo? Govoreći jezikom statistike, čuvenim dijalektom velikih brojeva, sa izvjesnošću možemo reći da će, recimo, 95 posto muškaraca starijih od 70 godina umrijeti prije navršenih 99 godina, ali ta više nego sigurna demografska činjenica, hladna i daleka, nikog ne zanima. U njoj, ma koliko bila tačna, nema ničeg ličnog, subjektivnog. Kao da ne govori o ljudskoj smrti i skončanju, već o bilo kojoj statističkoj masi, o agrumu koji sa stopostotnom vjerojatnoćom, uslijed mraza, neće proklijati. Ako je Delakroa mogao imati loše mišljenje o jednom Mikelanđelu, zašto mi ne bismo smjeli pogrdno misliti o statistici?

Mnogo su nam bliže suđaje (suđenice), one vile i vještice što, rijetko dobre a često zle, proriču budućnost. Smještene obično u bajke, u skaske i predanja, one i samo one određuju smrtni čas i običnim smrtnicima i carevim kćerima. Zanimljivo je da je njihova moć autonomna, neporeciva. Ono što je jedna navijestila, prorekla i odredila, druge dvije ne mogu suzbiti ni preinačiti. Šta bajka time hoće reći? Da se na sličan način na svojim lenima i feudima u doba kasnog feudalizma nisu ponašali vlastela, velikaši, velmože, feudalci u čiju se lokalnu vlast baš ništa sa strane nije uplitalo? No, ovoga puta zanemarimo digresije ma kako bile usputne.

Kao što se može vidjeti iz bajki (ne samo naših slavenskih već, na primjer, i iz “Sindbadovih putovanja”) ideja o pravovremenom spoznanju sudnjeg časa nije najnovija. Druga je stvar što se narodni pripovjedač usmjerio uglavnom na mogućnost izmjene nečega što se izmijeniti ne može i neće. Drugim riječima pradavni i nepoznati tvorac bajke stavlja, iz svojih razloga, težište na odgodu smrti, na mogućnost da se na neki način prevari sudbina, kob, usud. Nas to ne zanima, mi smo realni, ne hrlimo za nemogućim kao pariški studenti godine šezdeset i osme.

Vratimo se stoga na početak i, za potrebe ovog teksta a za razliku od bajkopisca, zanemarimo obračun s Neumitnim od kojeg nema smisla bježati naprosto zato jer je neumitno, jer je Ništa vazda veće nego Nešto. Pomireni sa sudbinom kao najzadnji socijalisti, znajući tačan datum (svoje) smrti – kako će ljudi živjeti u međuvremenu?

Datum bi (klijenteli, čovječanstvu) bio saopćen, tj. poznat, već pri rođenju ili čak i ranije, nakon začeća. Možda bi ga pro/našla neka analiza krvi ili ultrazvuk ili štogod treće, možda nešto iz repertoara toliko perspektivnog genetskog inženjeringa. Da li bi se brižni roditelji (ako i roditelja u takvoj budućnosti uopšte bude bilo, ako djeca ne budu isključivo plod epruvete, čedo injekcije, nešto što potječe od posve nepoznatog oca i još anonimnije majke), da li bi se, dakle, ta koliko sutra nepostojeća čeljad (roditelji), eventualno, ipak odlučivala za pobačaj ako bi njihovoj(?) još nerođenoj bebi bio najavljen/ predodređen kratak vijek? Koliko kratak? I hoće li biti djece ako ne bude (djeci) roditelja?

Razmotrimo jednu drugu stvar. Dosadašnja praksa (da ne kažemo historija) dužinu nečijeg života dovodi u tijesnu vezu sa načinom, tj. kvalitetom života. Dapače, možda se, uz naslijeđe, upravo to smatra odlučujućim faktorom pa onaj koji nije pio ni pušio, koji se nije nervirao (jer nije bio novinar), nije bio izložen stresu, nije pretjerivao ni u čemu, živio u čistoj, idiličnoj i nezagađenoj prirodi itd., i.t.sl. ima veće šanse da poživi duže od zagriženog pušača, alkoholičara, izjelice i nervčika. Ali, ali… šta ćemo s datumom ako je tačan? Evo, u bolnici, u susjednoj sobi, leži bolesnik (infarkt miokarda) mlađi od mene 13 godina, koji za razliku od ove propalice nije ni umjereno “trošio alkohol” pa ni pušio. Moj generacijski drug Velibor, uzor čestitosti među svekolikom našom muškadijom, zakleti antialkoholičar te pride nepušač, primjer čiste vrline (K. Mićević), doživio je prije nekog vremena moždani udar. Uz sve ostale vrline i prednosti, još je i dvije godine mlađi od mene.

Ali naći će se rješenje i za ovu zagonetku pa moramo (za potrebe naše analize) apstrahirati sve nebitno, sporedno i manje važno. Mi se, naime, da podsjetimo zaboravne, bavimo isključivo sitnim pitanjem – hoće li/može li saznanje o datumu smrti kao nova i dosad nepostojeća činjenica (pojava, kategorija) eventualno promijeniti prastara svojstva (ljudska i neljudska)? Eto problema u čijem rješavanju ne može pomoći empirija, ali možda može sevdalinka, čuvena bosanska a lirska narodna pjesma. “Snijeg pade na behar, na voće, neka ljubi koji koga hoće.”

Naivni stihovi baladične pjesme možda i nisu sasvim naivni. Ako snijeg pada na behar, pada znači kad ne treba, u nevrijeme. Behar (cvijet) će se pod snijegom smrznuti, uvenuti, umrijeti. Možemo li to razumjeti kao najavu sudnjeg dana, velike ledene pustoši koja će sve prekriti? A kako se, prema stihovima, u tim smrtonosnim prilikama treba ponašati ljudstvo? “Neka ljubi koji koga hoće” – kaže/odgovara pjesma. Kad je i gdje je zadnji put “koji koga hoće” ljubio? U prozi (životu) Markiza de Sada i sličnih družina. A prije toga? Pa valjda su Sodoma i Gomora praslike takvih nagona, poriva i postupaka. Da nismo možda ipak na pravome tragu? Prevedimo poruku dvostiha.

Šta on u suštini tvrdi, kazuje, poručuje? Samo jedno – da čovjek suočen sa smrtnom prijetnjom i opasnošću više ne drži do morala, do obzira, konvencije, zakona pa ni do pameti. Zar je možda naš život pod sankcijama i blokadom bio normalan? Zar su patuljasti balkanski narodi (“njihovi” radnici i seljaci i poštena inteligencija) slučajno toliko puta uzastopno glasali golemom većinom glasova za sulude i apsurdne, tj. iracionalne i nemoguće nacionalističke projekte?

Ali ljudi i sada znaju da su smrtni, reći će protivnici ovog eseja, pa se svejedno pridržavaju nekog reda. Sve što se rodi, kažu zadrti zastupnici mrtve materije i anorganskog svijeta, osuđeno je i da umre. Naravno, kažem ja, ali jedva smo, nakon bezbrojnih polemika, ukinuli smrtnu kaznu pa ni to u potpunosti, bar ne u Americi. Ne, ipak nije svejedno umrijeti sutra ili prekosutra, kako je svojedobno svome dželatu sugerirao Tomas Mor nakon što je Henrik VIII na nj poslao smrt, tj. panj i sjekiru.

Teoretski uzevši, moglo bi se postaviti i slijedeće pitanje – jesu li svojstva ljubomorna? Ona prva svojstva iz grčkog mita. Mogu li biti podla, jarosna, tužna? Sad kad se ljudski rod namnožio na sedam milijardi, mogu li (svojstva) postojati mimo ljudi, bez njih? Odviše pitanja za jedan kratki tekst, ali notiram ih tek da bi se eventualno sagledao sav ogromni raspon tih prvih pitanja za koja, inače, držimo da su savršeno jasna i poznata, takorekuć neupitna. Tako nejasna i nepoznata.

Vratimo se stoga radije našem naivnom i nevinom eksperimentu. Normalne banke danas i ovdje (a ni bilo gdje drugdje) nipošto neće odobriti kredit osobi starijoj od 65 godina. Banke, znači, u svojoj poslovnoj politici i te kako računaju na Datum. Vide ga tu negdje u blizini, osjećaju ga, njuše, naslućuju. Ne treba im zamjeriti, koji bi od nas uložio pare u banku što će za koji dan propasti, otići u stečaj? Iz ovog primjera se također vidi kako ideja o Datumu nije posve apstraktna, već je više nego solidno ukotvljena u gruboj i nepoetskoj bankarskoj realnosti. Banka naravno ne zna datum naše smrti, ali nju pojedinac i tako manje zanima i služi joj tek da se, sitan, utopi u masi. A tamo na razini mase, tamo gdje vladaju Veliki Brojevi i gdje posluju financijalne institucije, banka je sigurna kao smrt i svaka je razlika između njih dvije poništena i ukinuta. Osoba starija od 65 godina neće vratiti kredit pa joj ga ne treba ni dati. Tako kaže hladna bankarska logika i sestra njena statistika, a ona je moćnija i od suđaja.

Ali šta vrijede milijarde (u zlatu, akcijama ili dragocjenostima) onome kome su preostala tri dana života? Zar neće biti bogatiji siromašak kome preostaje hiljade i tisuće dana? Da li bi se bogataš mijenjao s goljom, s bijednikom kad bi to bilo moguće? Zavist će se, dakle, ako je bude bilo, promijeniti. Usmjerena isključivo na broj dana preostalih do Datuma, ona će (zavist) možda čak promijeniti i ime. Jezik će joj dati drugačiji naziv, takav da pogodi suštinu kao što riječi i inače čine.

Da se neće, eventualno, u novim okolnostima kao masovna opaka bolest pojaviti ravnodušnost, malodušje, pomirenost s fatumom? Više je nego sigurno i da će različite religije (svaka za sebe) formirati neki stav o novoj realnosti. Ako su bile u stanju da se ozbiljno i odgovorno postave i prema neusporedivo manjim izazovima, nema nikakve sumnje da će novom fenomenu posvetiti najveću pažnju. Oni koji su mogli izbrojati anđele na vrhu igle ti će odoljeti svakoj nejasnoći. Jer barataju s vječnošću, ništa privremeno njih neće ustaviti.

Ne zaboravimo, generacija naših očeva nije znala za presađivanje organa ni za kloniranje, a mi ne znamo ni za stoti dio čudesa kojima će biti okruženi naši praunuci. Ali iz ovih razmatranja vrlo sitnog pomaka u ljudskom karakteru nikako ne bi trebao nastati tmuran, turoban ni žalostan tekst, bez obzira što govori o napuštanju najboljeg od svih svjetova. Na koncu će, naime, sve biti pojednostavljeno jer budućnost nema drugu šansu do da bude praktična. Čelovjek će naprosto raspolagati viškom znanja, informacijom možda suvišnom i nepotrebnom. Kao da i dosad, uostalom, mnogi razumni i nerazumni ljudi nisu sebi za života kopali grob ili gradili vrlo često veličanstvene grobnice? Naravno da jesu pa će se razlika na koncu svesti na to da se živome stvoru na praznome grobu odmah uklešu datumi rođenja i smrti, a njemu se ostavi samo da odživi to vrijeme i da ga potom polože pod ploču. Zapravo može i sam u raku leći tog naročitog i posebnog dana, onog za koji sa sigurnošću znade da mu je sudnji, zadnji i posljednji. Ako bude kiša ili kakvo nevrijeme, zašto da ga kunu nosači kovčega, oni što će mu, tužni i žalosni, lijes u crnu zemlju spuštati? Neće, valjda, opet umrijeti faraon pa da sa sobom i sve njih, svu živu svoju silu, dvorjane i svojtu, neutješan povede?

Goran Babić

Beograd, 20.2.2005.