Plan da Srbi nestanu

Zapisnik sa sastanka predsednika Hrvatske Franje Tuđmana sa vojnim vrhom koji je održan 31. jula 1995. godine na Brionima

Početak u 10.50 sati

Predsjednik: Gospodo, sazvao sam ovaj sastanak da bismo procijenili sadašnju situaciju, da bih čuo vaša mišljenja prije nego što donesem odluku o daljnjim našim pothvatima ovih dana.Kao što znate mi smo bili odlučni da pođemo u daljnje operacije čemu je ova operacija pothvat Grahovo-Glamoč trebala također poslužiti i u odnosu na Bihać, ali i radi opkoljavanja Knina. Bili smo odlučni da pođemo u deblokadu Bihaća sa zapadne strane. Međutim, sada je takva situacija da su nam predstavnici UN Akaši i Stoltenberg sa Srbima taj razlog izbili iz ruku, jer prema tome oni povlače svoje snage s područja Bihaća. Neće napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, na promatranja. I to jasno da su odmah to dostavili čitavom svijetu. A, svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje.

Prema tome, mi više nemamo opravdanje da idemo u deblokadu Bihaća. Ali, čini se da bismo mogli povoljnu političku situaciju u Hrvatskoj, demoralizaciju u srpskim redovima, naklonost i ljudi u Europi, jednim dijelom u Europi, ono što je sklono rješenju te krize i u korist Hrvatske gdje imamo znači prijatelja Wemačku koja nas suzdržano podržava i u političkim razgovorima, ali i u NATO gdje također imaju razumijevanja za naše poglede. Imamo i naklonost Sjedinjenih Američkih Država, ali do određene granice, ako ćete gospodo izvršiti na profesionalan način, kao što ste izvršili u zapadnoj Slavoniji u roku od nekoliko dana, to znači molim tri, četiri dana, maksimum osam dana onda možemo računati da ćemo i politički, da nećemo politički ne samo pretrpjeti štete, nego da ćemo politički u tom i takvom svijetu dobiti...Prema tome, po mome mišljenju budući da nam više ne može biti glavni cilj da prodremo do Bihaća. Prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada. Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju, naš pothvat koji možemo početi prema planu kao što je bilo jučer, ili pak sutra, ili prema jučerašnjem planu za sutra, ili da se dogovorimo kad možemo.

Ali, ako idemo ovih dana u daljnje pothvate onda Bihać može biti još samo kao izlika i sporedno, a protivniku onda moramo nanijeti ili totalni poraz jug i sjever, da se razumijemo, puštajući istok na miru sada.

Zašto pustiti istok na miru? Zato što se i ti naši prijatelji boje da ne uđe Jugoslavija u rat u cjelini, s Jugoslavijom i Rusija, pa prema tome opći rat.

Prema tome, istok bismo pustili totalno na miru, a ovo bismo morali riješiti i jug i sjever. Riješiti, na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti da morakapitulirati u nekoliko dana.

Prema tome, taj predviđeni plan koji smo imali za sutra trebalo bi prerazmotriti i modificirati. Kada čujem vaše prosudbe i vaša mišljenja, znači onda ću donijeti odluku. Ali da ponovim, nije glavna zadaća deblokada Mostara, nego je...

(Upadice: Bihaća.)

Nego je, Mostar mi zato pada na pamet, jer vjerojatno će oni dolje čačkati nešto na tom području da bi nas svezali i da bi nas upozorili ako mi idemo, da imaju i oni mogućnosti od Neretve, što ne odustaju, pa do Dubrovnika.

Prema tome, nije nam glavna zadaća Bihać nego je nanošenje na nekoliko pravaca takvih udara da se srpske snage više ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati.

Kod toga možemo računati da se u tom području Jugoslavija neće angažirati izravno. I noćas su održali sjednicu svoje vlade. Pozivaju, osuđuju našu agresiju i pozivaju Međunarodnu zajednicu da osigura prestanak neprijateljstava i političke razgovore.

Vi ste vjerojatno čitali svi moj odgovor Akašiju, jeste ili niste?

(Upadice: Jesmo.)

Prema tome, kao što ste vidjeli on je ultimativan, ali je već jutros Stoltenberg došao Šariniću i kaže da bi se to moglo popraviti u onom smislu kao što je predsjednik tražio i da oni predlažu da se između kninskih Srba i nas održi sastanak u Ženevi u četvrtak. I predlažu svoju delegaciju u kojoj bi bio Mile Novaković, to je onaj general, njihov ministar Vojnović, pa Macura, pa Prijić i da mole svakako da bude na čelu naše delegacije predstojnik Ureda Šarinić.

Ja sam Šariniću rekao da može načelno reći da mi jesmo za pregovore ukoliko prihvaćaju one moje uvjete koje sam postavio u svom odgovoru Akašiju, ali da on neće biti na čelu delegacije ako dođe do tog sastanka. Tako da i to možemo, još danas će zvati i možemo i to uzeti kao masku da prihvatimo te razgovore, čak da odredimo ne znam i svoju delegaciju, ali da porazgovorimo o tome da li sutra ili nekih narednih dana da idemo u pothvat za oslobođenje od Banije, Korduna do Like, Dalmacije do Knina, na koji način da to provedemo sa zadaćom da posao uglavnom završimo u tri, četiri, maksimum osam dana. Da ostanu poslije toga samo nekakve enklave koje bi se morale predati.

Evo toliko kao uvod u raspravu o svemu tome. Molim vaše mišljenje. Svak od vas će biti odgovoran onda za ono što se dogovorimo za provedbu i za međusobnu suradnju, jer bez veoma usklađene suradnje na svim bojištima ne bismo mogli postići uspjeh oslobođenja tih područja u kratko vrijeme. S time da budem do kraja čini mi se jasan da bi trebalo razmisliti da se znači ove snage od Grahova usmjere onda prema ovamo u ofanzivnim djelovanjima.

Toliko kao uvod. Molim gospodo, s punom odgovornošću ono što iznosite, svoje prosudbe i svoje prijedloge, i onda kasnije da donesemo odluku o provedbi. Admiral Domazet.

Davor Domazet: Gospodine Predsjedniče, ja ću iznijeti situaciju stratešku na razini protivnika, a onda bih dao i naznake moguće operacije sukladno vašom postavljenom sada tezom, jer sam upoznat sa cijelom operacijom u njenom planiranju.

Prvo, smatram da je sadašnja situacija, kada je pitanje neprijatelja u cjelini gledajući i u Bosni i u okupiranim dijelovima Hrvatske izuzetno povoljna za nas, za izvođenje radikalne operacije za oslobađanje okupiranih dijelova Banovine, Like, Korduna...

Kako su sebi zadali nekakav politički cilj, a s tim i vojni da pokušaju vratiti Grahovo jer znaju njegovo strateško značenje njihovo glavno usmjerenje je sada prema Grahovu, kako snaga sa prostora okupiranog poglavito Like i Dalmacije, tako i iz Bosne i Hercegovine. Oni u tijeku pokušavaju, naglašavam pokušavaju pripremiti jedan protivudar koji će imati za svrhu samo deblokadu Grahova, što je za nas izuzetno korisno jer će na taj prostor manevrom snaga za idućih četiri, pet dana ne mogu biti spremni, a prosuđujem da neće moći ni za osam do deset dana što nam otvara mogućnost, jer oslobađa pozadinu i prostor iza nas.

Drugo, sve što je potencijale mogao dovesti na područje Banovine i Korduna i Like to je doveo...

Predsjednik: Čujte, odakle bi oni protuudar prema....

Davor Domazet: Protuudar je dvostruki, gospodine Predsjedniče. Sa Knina, odnosno sjeveroistočno od Knina, tu su snage koje je dijelom snaga prebacio sa ... (gledaju po karti.)

...Kritično ili ono što je značajno su dva prostora. To je Kostajnica i Dvor na Uni. Rješavanjem jednoga, poglavito prvoga, a zatim drugoga, u drugom su mostovi za izvlačenje snaga, cjelokupni prostor se odsjeca u operativnom smislu i ta operacija bi praktično vrlo brzo mogla završiti...

Treće koje moramo riješiti to je nedvojbeno topničko raketni vatreni udar u kojega će on pokušati napraviti prema Zagrebu. Prema tome, u toj etapi nedvojbeno mora biti svostruki obuhvat odnosno kliješta na prostoru Petrinje, tako da se ukloni. I isti slučaj je sa Karlovcem... Na takav način operacija ima sasvim realnih snaga, jer odnos ukupni, i sa time bih završio, je slijedeći. U ovim situacijama, njihova recimo ta mobilizacija je samo 17 posto, jučer je podatak. To izričito govori koliko je razstrojstvo unutar i sada je prvo opterećenje kako pobjeći, a ne kako se boriti.

Ukupne snage na ovom području su slijedeće 7. korpus uz sva ta pregrupiranja koja ima, ima 7 tisuća ljudi. 15. korpus Lika ne više od 6 tisuća, Kordun sa ojačanjima 4,5 i Banovina ima 5 tisuća.

(Upadica: a 2. krajiški?)

On je razbijen, imam podatke pa ću ti ih dati.

Prema tome, operacija pruža realnost gospodine Predsjedniče da se u tom vremenu izvede.

Kada je u pitanju istočna Slavonija odnosno Baranja odnos snaga je sasvim drugačiji. Iz razloga što je sada uključivanje vojske Jugoslavije i prije šest dana dovoženje 18. motorizirane brigade Novi Sad sa kompletnom tehnikom, dragovoljci već koji su se infiltrirali, ukupne snage na istočnom sektoru su 16 tisuća vojnika, 160 tenkova i 3 topničke mješovite pukovnije. Te su snage već u borbenom rasporedu, kako oklopne, tako i topničke, i sa jasnim ciljem su postavljene. Oni će pokušati to uraditi, tu nikakve dvojbe nema, zauzimanjem mostobrana na Baranji, i cilj je izbaciti jednog hrvatskog vojnika sa tog dijela.

Drugo, pokušat će i izvesti sigurno vatrene udare po gradovima. Oni cijene i njihovi su planovi da bi možda u eventualnoj poziciji, ako bi operacije dulje trajale, zbog toga operacija na zapadu i mora kraće trajati, mogli ako poluče rezultat pokušati čak iz pravca Tenje, jer su ispraznili jučer sve pučanstvo i glavne su im snage koncentrirane tamo, sa snagama koje ima u Baranji i pontone koje dovodi iz Jugoslavije mogao bi pokušati ići na odsjecanje Osijeka...

Predsjednik: Gospodo, u političkom smislu još nešto nisam vam rekao. Bilt, vi znate tko je Bilt, zamijenio je Ovena, bio je ovih dana u Beogradu i dogovorio je sa Miloševićem takvo rješenje političke krize u Bosni, na tlu bivše Jugoslavije da Milošević prizna Bosnu i Hercegovinu na osnovu prijedloga Kontaktne skupine. Prema tome 49, 51 Federacija, Konfederacija i tako. S time, da ako to učini, da mu se za rok od 9 mjeseci, suspendiraju sve sankcije. To je znači Milošević pristao. Iza toga stoji Rusija, Francuska i Engleska.

Mi smo sa svoje strane poduzeli sve korake da i Wemačka i Sjedinjene Američke Države pruže otpor tome, jer to ostavlja otvoren problem hrvatskih područja i to je svojevrstan način pritiska na nas.

Ali to spominjem zato da svoje operacije moramo tako zamisliti, tako provesti da ne damo povoda Jugoslaviji, Miloševiću i njihovim prijateljima na zapadu da prihvate intervencije Jugoslavije na hrvatskom tlu.

Mislim da, to je sada admiral rekao, ako sačuvamo, mislim da čak mi se možemo, među nama rečeno, i pomiriti sa gubitkom Dravskog mostobrana, jer ako bi oni napali sa svim snagama taj mostobran Drave u Osijeku, mi bismo jako teško to mogli zaustaviti. Ako bi tu započeli rat, onda, za zapad, započinjemo rat i sa Jugoslavijom. A, oni se, kao što rekoh, boje znači Jugoslavija, Rusija, islam, svjetski rat itd...

Sada još nešto, u toj našoj operaciji ne znam generale šta je bilo sa Abdićem. Mi moramo Abdića prisiliti da stane na našu stranu i da prema Velikoj Kladuši, znači da tamo naiđemo ne na protivničke snage, negoli na Muslimane koji će stati na našu stranu. Mislim da u vojnim razmatranjima to treba imati u vidu. Abdić je bio za suradnju s nama, pa je Izetbegović bio protiv itd.

Zvonimir Červenko: Ono gospodine Predsjedniče što sam vam rekao, razgovor je bio sa njim, obavljen je. On neće sa nikakvim Muslimanom iz Hrvatske razgovarati i mislim da je on ostao na svojim pozicijama kao što jeste, barem za sada.

Predsjednik: Dobro, ostao je na svojim pozicijama, ali ako mi pođemo u ofenzivu onda mu treba reći, ako ćeš biti na srpskoj strani onda ćeš doživjeti poraz, a ako ostaneš neutralan i priđeš na našu stranu onda imaš osiguranu budućnost. To treba djelovati i vojnički i politički.

Sada, Udbinu, rekao je admiral pod kontrolu. To vjerojatno treba granatiranjem uništiti. Znate šta je, strateški gledano šta je nedostatak ovog našeg razmatranja plana? Nema izlaska da se.... lijepo je to da je rekao sada admiral – zatvoriti im preostala troja vrata, ali im ne daš nigdje izlaza. (... da se zatvara...) Da se izvuku, da pobjegnu, nego ih prisiljavaš da se bore do kraja, što nam nameće veće angažiranje i veće gubitke. Prema tome, molim, dajte da uzmemo u razmatranje i to, jer oni jesu demoralizirani, apsolutno, i već kao što su se iseljavali iz Grahova i Glamoča, kad su se naši prisiljavali, tako se već dijelom iseljavaju iz Knina. Prema tome, dajte da uzmemo, u vojnom razmatranju, i tu mogućnost da im negdje ostavimo put, da se mogu dijelom izvući. (... tu je Dvor na Uni...) Da, ali ovaj Dvor na Uni je gore, ali ovo ovdje...

Davor Domazet: Gospodine Predsjedniče, ovdje je put, i dva, zato smo u planiranju operacije imali, na ovome dijelu, ostavlja se ovaj put, ovdje je ličko, ovo gdje je Srb, ovdje je pored Srba. Tu se ostavlja put i mogu izići, i drugi put, ostavlja se Dvor na Uni, jer mi tek u završnom, tek izbijemo na Kostajnici postupno napredujemo i puštamo da izlaze, nećemo mi zatvoriti to. Tako da ima dva ključna puta.

Predsjednik: Da, da si olakšamo da što prije to.

Davor Domazet: O tome smo i razmišljali.

Zvonimir Červenko: Gospodine Predsjedniče, samo kratko, ovo smo mi detaljno raspravili i plan kompletne operacije je onakav kakav jest, dobar, i izvršili smo sve pripreme da možemo to učiniti. Ukoliko nema političkih oportunosti da se donese odluka da se ide na sve, ja predlažem – da se umjesto sutra ujutro krene za jedan ili dva dana kasnije, i da se barem ide na prvu etapu, prvu fazu ovog našeg kompletnog plana.

Predsjednik: Šta to znači, prvu etapu?

Davor Domazet: Dobro, prva etapa strateški nakon operacije, tako treba... i, slijedeće. Prvu etapu, zauzimanje Qubova, stavljanje pod nadzor Udbine. Napad snaga zbornog područja Split i specijalnih snaga MUP-a, s padina Velebita na Gračac, i stvaranje uvjeta u drugoj etapi, izbijanja na Otrić. Podrazumijeva napadno djelovanje na...

Predsjednik: Koliko bi ta prva etapa trajala?

Davor Domazet: To je dva do tri dana, dva dana, najmanje, ne, neće više... (... na to, jedan dan.)

Ante Gotovina: Tu imamo samo snage druge bojne, 9 gardijske, sa specijalnim postrojbama.

Davor Domazet: Da, pa i ne treba više, ne treba više.

Ante Gotovina: Da, sa specijalnim postrojbama MUP-a, bez ikakve jedne potpore, jačih oklopnih snaga u prodoru. Morat ćemo ih stvoriti, znači ona ne bi bila više od...

Davor Domazet: Dalje, u tom istom prvom dijelu operacije je prodor snaga 1. gardijske brigade i ostalih snaga zbornog područja, sjeverno i južno od Plitvičkih jezera. Znači, otklanjanje opasnosti djelovanja po Zagrebu.

Zvonimir Červenko: Da, Zagreb, Karlovac i Sisak.

Davor Domazet: Da, i isto tako, od Karlovca, i isto tako prodor i izbijanje u Kostajnici. To je prva etapa operacije, i ona je normalno ta i rješava sve ključne probleme.

Zvonimir Červenko: Gospodine Predsjedniče, i nema pola Krajine.

Davor Domazet: Ona je presječena, Krajina, svi vitalni objekti strateški su pod nadzorom, stvoreni su uvjeti za drugu etapu operacije, koja isto toliko traje.

Dr. Miroslav Tuđman: Da se prereže ovdje dolje, ili ne, s Velebita, ovdje?

Predsjednik: Dobro, kod toga što radi Gotovina s ovim snagama, koje je imao tamo?

Davor Domazet: Ne, on s ovim snagama tu ne radi ništa, jer on je sve napravio što treba, samo čeka njihov udar.

Predsjednik: Čekaj, čekaj, pa bolje je da on radi, negoli da čeka protuudar.

Ante Gotovina: Ja imam jedan prijedlog, koji se može uklopiti u plan načelnika Glavnog stožera, a to je s one strane BiH. Ako mi dozvolite, ja bih ga i obrazložio. (Listaju po karti...) Ovaj plan se uklapa u plan operacije od načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, a ide iz istoka prema zapadu, tj. iz BiH, već s postojećih položaja Bosansko Grahovo, i isto tako šire područje Glamoča. Vrijednost ove operacije je povezivanje snage 2. krajiškog korpusa, izbijanje na Vitorog i time stvaranje uvjeta za izbijanje na Jajce, i rješavanje problema Jajca. Drugo, s ovim pravcem, kao u prvoj fazi operacija bi primila... Operacija, u isto vrijeme, kada kreću snage sa zapada prema istoku, krenule bi snage 3. bojne 126. pukovnije 1. Hrvatskog gardijskog zdruga i specijalnih postrojbi MUP-a Hrvatske i Herceg-Bosne, u pravcu crvene zemlje, i time stavlja kompletno Knin pod kontrolu. Time bi uvezale i glavne snage 7. kninskog korpusa na obranu Knina...

Predsjednik: Gospodo, u načelu prihvaćam ovakvo razmišljanje. Kod toga mi jedino još nešto fali, a to je da u ovakvoj situaciji kad će biti, ako mi pređemo u opće ofanzivno djelovanje na čitavom području, da će u Kninu zavladati još veća panika nego što sada vlada. Prema tome, treba predvidjeti i neke snage, koje će izravno djelovati prema Kninu, a osobito, gospodo, prisjetite se – koliko je hrvatskih mjesta i gradova razoreno, u Kninu još nije danas tako... Prema tome, morati ćemo riješiti s UNCROM i time, i to, itd. Ali, jako bi bilo dobro, prema tome, opravdanje za ovakvu akciju je njihov protuudar od strane Knina, itd, pa prema tome, i imamo izliku da udarimo, ako možemo s topništvom, kao možete po... da se demolarizacija do kraja... ne samo ovo...

Ante Gotovina: Gospodine Predsjedniče, u ovom trenutku mi kompletno s našom tehnikom kontroliramo Knin. Nije uopće to, ako je zapovjed za udar na Knin, mi ga za nekoliko sati rušimo, kompletno. S oklopnim snagama, srednjim, većim dometom raketni sustav. Mi smo na 20 km zračne linije ovdje od prevoja... 20 km od centra Knina. Snage koje idu na Knin s 400 dobrih pješaka iz 3. bojne 126. pukovnije, koji su svi iz ovog kraja, i poznaju odlično taj kraj, a imaju razloga da se bore tu, i ovog trenutka ih je teško držati na uzdi. Prvi hrvatski gardijski zdrug, koji ima 300 pješaka, koji se ovog trenutka u ovom prostoru i dokazao, i u svakom slučaju, na te pješake, možemo na to računati. Specijalne postrojbe MUP-a Hrvatske i Herceg-Bosne, koji imaju 350 odličnih pješaka, koji su se pokazali u ovome, i u operaciji, kao izvanredni. Znači, da mi imamo negdje oko tisuću dobrih pješaka, uvježbanih za desantiranje, znači za brzo prebacivanje na ovom teškom terenu, mi lako možemo ovladati Kninom, bez ikakvog problema.

(Nastaviće se)

Dokaz za zločin Poslednjeg dana jula 1995. u Titovoj vili na Brionima dogovorena je operacija „Oluja”, koja optužuje čitav državni vrh Hrvatske za ratni zločin. Kompletan stenogram sa ovog sastanka je sačuvan (Od dopisnika NIN-a iz zagreba) „Gospodo, svatko od vas bit će odgovoran za ono što se ovdje dogovorimo”, izjavio je na Brionima 31. jula 1995. godine, nešto posle jedanaest sati, predsednik Hrvatske Franjo Tuđman. Deset godina kasnije pokazalo se ne samo da je šef mlade države bio u pravu, nego i da su njegovi saradnici to prekasno shvatili. Poslednjeg dana jula u Titovoj vili na Brionima dogovorena je operacija „Oluja”, koja direktno ili indirektno optužuje čitav državni vrh Republike Hrvatske, od neposrednih učesnika brionskog sastanka do njegovih posmatrača iz Banskih i Predsjedničkih dvora u Zagrebu. Antologijska Tuđmanova rečenica iz „brijunskog transkripta” glasi: “Tema naše današnje rasprave je da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu s ovih prostora!” Kad je haška tužiteljka Karla del Ponte „Oluju” prvi put nazvala „zločinačkim pothvatom”, političari na vlasti nisu se previše uzrujavali. Vrhovni komandant Hrvatske vojske Franjo Tuđman bio je već mrtav, a ksenofobični ministar odbrane Gojko Šušak takođe. Za komandanta bivšeg sektora „Jug”, koji je vodio „Oluju”, generala Antu Gotovinu, administracija bivšeg premijera Ivice Račana izradila je lažna dokumenta i on je početkom jula 2000. godine nestao iz Hrvatske. Poneka sitna riba uhvaćena u mrežu Haškog tribunala za političku javnost u zemlji je, u takvim prilikama, bila prihvatljiva poratna kompenzacija. Sve dok se prema Hrvatskoj i zvaničnom Zagrebu nisu zakotrljale lavine loših vesti iz Evrope. Od bučnog zatvaranja vrata Evropske unije, preko povišenih tonova Karle del Ponte, do najnovijeg debakla vladajućeg HDZ-a na nedavnim lokalnim izborima gde je stranka premijera Sanadera ubedljivo izgubila i od levice i od desnice.Na malim ekranima državne hrvatske televizije defilovala su, kao u ratnim danima, imena i prezimena ljudi optuženih za najstrašnija zlodela koja mogu da se zamisle. Ali, za razliku od 1991. godine, ovde se nije radilo o „srpskim prezimenima”, a još manje o činovima bivše JNA. Petnaest godina kasnije zapanjeni pretplatnici Hrvatske televizije ugledali su imena praktično svih političara koji su se, do predsednikove smrti, izmenjivali u Tuđmanovoj administraciji. Qudi iz vlade i svih njenih ministarstva, iz vojske i policije, iz državne pošte i nacionalnih banaka. Ugledni biznismeni preimenovani u „tajkune”, ambasadori u dalekim zemljama, predsednici lokalnih opština. Ili, kako je to uplašeno primetio jedan od vlasnika članske knjižice Hrvatske demokratske zajednice: “Ja sam od prvog dana u HDZ-u, sad ću i ja morati u Hag! To je strašno!” Advokati optuženih hrvatskih generala Mladena Markača i Ivana Čermaka napadno su zaćutali. Stara teza hadezeovske vlasti da je „brijunski transkript” izmišljen više nije pominjana, jer je čak i sin pokojnog predsednika dr Miroslav Tuđman posvedočio da je dokumenat autentičan. Niko se više nije usudio da otpočne stari politički refren namenjen Karli del Ponte – Gotovina nije u Hrvatskoj. Grafiti na zagrebačkim ulicama „Nemamo Gotovinu, je l’ može Master Card?” delovale su groteskno. Ministarstvo pravde u Zagrebu oglasilo se anemičnim saopštenjem koje kaže da je optuživanje generala Markača i Čermaka za učestvovanje u zločinačkoj akciji izgona Srba iz Hrvatske – neprihvatljivo. Predsednik države Stjepan Mesić, zadovoljan što se nije našao na pogrešnoj strani liste haške tužiteljke, rekao je da „optužnica nije baš najprihvatljivija...” Poznati zagrebački advokat i branitelj većine haških optuženika Anto Nobilo primetio je da je nacija i sama kriva za ovakvu optužnicu, jer „činjenica da je na različitim područjima spaljeno ili uništeno bar 12 000 kuća, i to po istom obrascu, ukazuje na postojanje plana, a počinitelje nismo pronašli niti kaznili”. Čelnik vladajuće Hrvatske demokratske zajednice premijer Sanader ipak misli da je „tužiteljstvo sad prešlo granicu”. „Vjerujte mi i nemojte se uzbuđivati”, poručio je naciji. Na brzinu sakupljeni pravnici, istoričari, sociolozi, psiholozi i, dakako, demagozi svih vrsta odmah su shvatili o čemu se radi i svečanom i uvek delotvornom, upravo čarobnom rečenicom, poručili užasnutim hrvatskim masama da je Karla del Ponte opet pisala svojom „srpskom rukom i srpskim rukopisom”. Uzrujali su se i biskupi većinske Katoličke crkve u Hrvatskoj. Smesta su na svoje, inače hermetički zatvorene kaptolske sastanke, pozvali premijera Sanadera i od njega tražili objašnjenje najnovijih događaja u Hrvatskoj i oko nje. Zašto je vladajuća partija, kojoj se domaći kler neskriveno priklanja, doživela takav debakl u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu? Zašto se Srbima povratnicima dozvoljava da organizovano dolaze u Knin i okolinu i glasaju na lokalnim izborima? Zašto Karla del Ponte i državni i politički i crkveni vrh zemlje tretira kao hor bečkih dečaka čiji glasovi kvare evropski sluh čim prerastu kratke pantalonice? Premijer je satima objašnjavao biskupima da je Hrvatskoj mesto u Evropi, da će se natezanja sa Haškim tribunalom već nekako rešiti, a da geografsko okruženje Hrvatske ionako ne može da se izmeni. Naravno, nije bilo dovoljno, pa je prvi čovek izvršne vlasti u zemlji konačno kleknuo i pomolio se pod slikom haškog begunca Ante Gotovine. Pred njegovom premijerskom kancelarijom na Markovom trgu dotle su danima gladovali i smrzavali se radnici mesne industrije „Sljeme”, upropašćene ratnom i poratnom korupcijom. „Nismo se za ovo borili!”, pisalo je na njihovim transparentima. Zorica Stanivuković