Arhiva

Zvezde sa severa

Vojislav Pantić | 20. septembar 2023 | 01:00

“Karte su rasprodate! Šta da radim?”, zabrinuto je odjekivala slušalica mog telefona u rano po podne dan pred koncert Bugija Veseltofta i Sidsel Endresen. Izvanredno! Beograd se konačno pokazao kako treba: norveški duo koji je svirao u subotu uveče u holu Sava centra pripada samom vrhu evropskog džeza.

Koncert u Beogradu uglavnom su činile numere sa, zasad, trećeg albuma dueta “Out Here, In There”. U centru pažnje je Sidsel Endresen, fascinantna pevačica, veliki autoritet na norveškoj sceni, profesor Norveške državne muzičke akademije i višestruki nosilac lokalnog Gremija. Sa veličanstvenim rasponom glasa i lepezom zanimljivih rešenja za njegovu kreativnu upotrebu, svaka bogatija zvučna podrška od minimalističke bila bi suvišna i to Buge Veseltoft odlično shvata kada kroti elektronske instrumente sa dirkama do često samo monofonih pasaža, interesantnih zvučnih efekata, ili tiho preludira na koncertnom klaviru. Znajući da je Buge na čelu evropske elektro-džez porodice i da njegov bend (“Nenj Conceptions of Jazz”) svira najmoćniji groove-funk na starom kontinentu, ovakva redukcija postaje u najmanju ruku egzotična, uz svest o finoj koegzistenciji dva kontrapunktalna umetnička profila u jednom telu.

Neemocialan duet

Sidsel i Buge, o Sidsel i Bugeu

Sidsel: Buge i ja smo znali jedno za drugo. Ja sam već bila afirmisana, a on je tek počinjao da radi po klubovima u Oslu i ja sam odlazila da ga slušam. Onda smo oboje bili pozvani na jedan džez seminar, kao predavači, i tamo razgovarali o mogućnosti da nekako spojimo interesovanja. Zakazali smo koncert u Oslu, dopalo nam se kako je zvučalo i od tada radimo zajedno. Bilo je to pre deset godina - mi smo zapravo jedan stari duet...

Buge: U to vreme Sidsel je već bila čuvena u Norveškoj. Bila je jedna od najboljih pevačica na sceni i svi su je izuzetno poštovali. U vreme tog kursa ona je već imala bend sa kojim je snimala za ECM - kvartet sa Nilsom Peterom Molvaerom (truba), Đango Bejtsom (klavir) i Jonom Kristensenom (bubnjevi). Ali je poželela da radi i u duetu, kako bi mogla da peva neke pesme koje jako voli (obrade) i njenu eksperimentalnu muziku. Osmislila je to kao nekakvu laboratoriju u kojoj bi ispitivala svoje ideje. Više je to bio pokušaj da uradi nešto drugačije, nego jasno profilisana ambicija da se u tome zadrži. Prvi album “Night Song” objavili smo 1993. godine: nekoliko dana smo improvizovali u studiju - tako smo došli do originalnih tema - a onda smo snimili još nekoliko obrada.

Sidsel: Pa, ovo je jedan veoma neemocionalan duet. Muzici pristupam na jedan konkretan način, nadajući se da publika ipak emocionalno doživljava ono što radimo. Buge i ja mislimo da muzičari moraju da ostanu disciplinovani. Mi pokrivamo različite svetove - sve se pomeša, ali izgleda da radi. Bar nas dovoljno zadovoljava da nastavimo da stvaramo zajedno! Mi smo veoma demokratičan bend - oboje pišemo muziku, ja uglavnom pišem reči, ali i on napiše po koji tekst. Sve je veoma podeljeno u tom kreativnom procesu.

Buge: Sidsel je jedna od mojih omiljenih pevačica. Ona ima divan glas i... Ima puno pevača u Norveškoj i svi oni smatraju da im je ona “guru”. Neverovatno je respektuju svuda po Norveškoj, kao i u Evropi. Svi kojima sam puštao našu ploču uzvikivali bi pre ili kasnije: “Oh, DŽeah! Taj divni glas!”

Sidsel: Buge je moćan muzičar. On izvrsno sluša, ali ne gubi inicijativnost. Takođe je veoma lojalan onom u šta se razvije naša muzika. Osećam da posvećeno prilazi muzici u traženju najboljih rešenja, odolevajući ličnim egzibicijama koje se ne bi uklopile u našu zajedničku priču.

“Mi ne pričamo između pesama - sviraćemo vam naše kompozicije i neku tuđu muziku koju volimo”, saopštila je Sidsel na početku koncerta i povela auditorijum u njenu Zemlju čuda - između filosofskih rasprava o tehnikama preživljavanja (“Survival Techniljues”), pitanja šta stvarno odražava istina (“Truth”) i bliceva modernog ludila (“Names, Numbers” sadrži oko 150 reči kolažno odabranih sa naslovnih strana nekih dnevnih novina), provukao se omaž Nilu Jangu (“Birds”) i legendama džeza (“Laddž is A Tramp”), kao uzorima na koje misle dok daju autentični pečat savremenoj muzici. Improvizacija je umerena, usmerena na raslojavanje ambijenta umesto na egzibiciju. Sva sredstva su dopuštena: Sidsel povremeno isecka glas kao nožem, dok Buge šamara žice akustičnog klavira. Ili Sidsel recituje u pratnji elektronskih impulsa iz najnižeg zvučnog spektra. A onda ipak sve smiri balada, ili čisti bluz (na bis) postavi program čvrsto na zemlju.

U drugom delu večeri, Buge Veseltoft bio je gost beogradskog Dvojca bez kormilara. Publika je tako u izvesnoj meri mogla da nasluti šta je čeka kada klavijaturista dođe sa svojim bendom, čemu je - posle ovako uspešnog koncerta - realno da se nadamo. Naši se nisu obrukali: razlika u tehnici je evidentna, ali koncept Dvojca bez kormilara ionako podrazumeva veliku bazu unapred pripremljenih zvukova i ritmova, te eventualna sasvim diskretna zvučna bogaćenja na licu mesta. Tako je među nama opet bio DŽafer Jusef, a nekom sledećom prilikom u ekipi će biti i Buge, čiji su zvuci ostali zapisani na traci. Jednom će verovatno među matricama oni imati čitav big bend evropskih zvezda, što je nekom zanimljivo, a drugom degutantno. Ali... jeste realnost savremene muzike, ipak humanija od “performansa” di-džejeva okruženih vinilima.