Bezdušna izjava

Izjava don Branka Sbutege da “Oluja” u principu nije zločin je bezdušna, jer mimoilazi genezu nastanka toga “principa”, tj. prava na istrebljenje “šizmatika”.

Don Branko bi hteo da se o “Oluji” govori bez istorijskog pamćenja Srba-Krajišnika na zločine Pavelićeve Hrvatske iz 1941, bez “hrvatskog proljeća” iz 1971. i bez ishitrenog priznanja Tuđmanove Hrvatske kao replike NDH koja je svojom prevelikom sličnošću sa NDH ponovo podigla Srbe-Krajišnike u vreme rastakanja SFRJ.

U odlukama ZAVNOH-a (Plitvička jezera i Plaški 1943. i Topusko 1944) Hrvati su iskazivali zahvalnost Srbima iz Hrvatske što su im svojim ustankom protiv Pavelićeve Hrvatske omogućili da uđu u antifašistički blok.

Srbi-Krajišnici bili su konstitutivni narod u Hrvatskoj sve do stvaranja Tuđmanove Hrvatske što je bio rezultat NOB-a.

Do preokreta na štetu Srba-Krajišnika došlo je zbog zaborava velikih sila na odluku Potsdamske konferencije od 2. VIII 1945. da će se denacifikacija satelitskih država – među kojima je bila i Hrvatska – sprovesti naknadno, posle denacifikacije Nemačke. Za sve satelitske države dovoljna opomena bila je denacifikacija Nemačke, osim za Hrvatsku, koja je već 1971. “hrvatskim proljećem” pokušala da animira nacizam u Hrvatskoj, što je energično sprečio Josip Broz Tito.

Ali, 1991. Tuđman je zloupotrebio stanje nastalo prestankom hladnog rata i ponovio diskriminaciju prema Srbima u Hrvatskoj, prvenstveno prema Srbima-Krajišnicima (Banija, Kordun, Lika) koji su u toj regiji činili apsolutnu većinu sa lokalnom samoupravom u opštinama od Gline do Knina i od Plaškog i Otočca, do Srba i Donjeg Lapca. To je učinjeno brisanjem Srba iz Ustava Hrvatske, što je – ipso facto – povod za pobunu i onima bez lošeg iskustva.

Plan Z-4 omogućavao je Srbima-Krajišnicima da opstanu u Hrvatskoj sa statusom koji su imali u Austro-Ugarskoj sa novelama koje savremeni svet garantuje specifičnim entitetima.

Nažalost, Srbi-Krajišnici su izmanipulisani tako da su umesto moderne autonomije dobili “Oluju”, slušajući neke kojima nije trebalo da poveruju, pa se smatra da su taj plan odbili mada ga nisu ni videli: odbili su ga njihovi neovlašćeni i neupućeni predstavnici.

Za žaljenje je što je i don Branko ispustio iz vida sve što je prethodilo “Oluji”, pa i najvažniji princip veritas temporis filia (vreme uvek iznosi na videlo istinu).

Dušan Šuput,

Novi Sad