Ova su društva zasnovana na nasilju i lažima

Ovi prostori suštinski nikada i nisu izašli iz ratnog stanja. Više-manje ista retorika političara, jezivi napisi u medijima, interiorizovani nacionalizam koji stvara ambijent za nastavak tragedije iz devedesetih. Kako biti i ostati normalan u atmosferi namjenski projektovanog prekrajanja historije, potiranja civilizacijskog sistema vrijednosti, neofašističkog afirmisanja fašizma i zločina, skoro svakodnevnih nacionalističkih truba koje najavljuju neke nove i moguće sukobe? Bosna i Hercegovina je trajno onemogućena dejtonskim okvirom da bude normalna država, a licemjerni govor službenog Beograda i Zagreba o podršci teritorijalnom integritetu priča je za malu djecu. To je način da se sakriju vrlo opasne i nikada napuštene teritorijalne igre kada je riječ o daljnjem načinu rješavanja BiH krize, jer, nažalost, mi moramo stanje u BiH imenovati permanentnom krizom. Troetnička vlast uspostavljena ustavnom strukturom za tri decenije je bez znanja i ličnog dostojanstva regrutovala čitavu armiju stranačkih poslu­šnika, onih koji su svoje „ja“ zamijenili etničkim „mi“, bez morala i empatije kao klimoglavo krdo komformista koji drže građane za besperspektivne etno-davljenike. Milorad Dodik je nedavno u Predsjedništvu BiH uveo i igru entitetskog vitalnog interesa, pri-čom o Pelješkom mostu, u Sarajevu bi kolokvijalno rekli : „niđe veze“! Nije teško pretpostaviti kako će i taj ustavno-zaštitni mehanizam biti zloupotrebljen u svrhu služenja dominantnom narativu o nacionalnoj ugroženosti i potrebi zbijanja nacio-nalnih redova, a sve radi pojedinačnog očuvanja liderskog i stranačkog interesa na vlasti. Na sceni imamo ponovo igru mitomanske svijesti o velikim državama, prekrajanju granica, o presudnim bitkama, o historijskom imperativu nacionalnog jedinstva - kako bi opstali „svoji na svome“ . I tako se unedogled jedu godine bosanskog života stranačkim - čitaj: etničkim sporazumima. A suština je jednostavna - potrebno je uvijek izazvati novu homogenizaciju na etničko-konfesionalnoj ravni i osigurati nove četiri izborne godine za sebe. BiH je nesretna zemlja u kojoj sretna i kupljena glasačka većina ima tačno ono za što je glasala: ukinula je budućnost svojoj djeci! U toj vladajućoj mantri nema nikakvih ljudskih potreba, misli, sumnji, nema odgovornosti, a za svaku moralnu i socijalnu devijaciju postoji opravdanje. To je svijet ništavila i privida, dobro odnjegovanog društvenog beznađa. A kakav je običan život ljudi pod takvim bosanskim nebom? Pogaženi, poniženi, obesprav-ljeni i konačno - gladni jer više od pola miliona ljudi u BiH živi ispod praga relativnog siromaštva. Prema podacima Evrostata, BiH je pretposljednja na listi najsiro­mašnijih zemalja Evrope po nivou bruto domaćeg proizvoda po glavi stan­ovnika. Zvanične statistike pokazuju da su većina radnika i skoro svi penzioneri u zoni siromaštva, a kada se dodaju nezaposleni i primaoci socijalne pomoći, dobije se potpuna socijalna slika u zemlji. LJudi grcaju u svojim egzistenc-ijalnim problemima, osim onih koji ne spakiraju kofere i odu. A takvih je sve više. U posljednje vrijeme prisutan je fenomen odlazaka cijelih porodica, mnogi odlaze zauvijek. Koja je onda nada onim koji su se odlučili ostati, ili nemaju kuda otići? Moraju se zalagati i boriti za politike dijaloga i mira, rehabilitacije bosanskog odgoja dobrosusjedskih odnosa, jer nas ujedinjuju zajednička prošlost, jezik i kulturni identitet. Samo tako se može suprotstaviti kampanji secesionističko-segregacijskih politika SNSD-a (Savezu nezavisnih socijaldemokrata) i HDZ-a (Hrvatske demokratske zajednice) koje su neos­tvarive, a vode daljnjim sukobima i podsticanju mržnje i tenzija. SDA-u (Stranci demokratske akcije) takva retorika odgovara, jača njenu poziciju „branitelja“ državnosti, mada ništa nisu učinili da konkretnim poli­tikama uvjere kako im je stalo do cjelovite BiH. Doima se kako bi u SDA najsretniji bili u raspletu da im neko skine muku i politički teret integriteta BiH koju su razvalili Srbi i Hrvati bez njihove krivice. Zato se ne treba uzdati u političke aktere, tim prije jer smo mi društvo sa deficitom demokratske kulture i jedino nam preostaje da podižemo razinu demokratske svijesti. Možda zvuči utopistički, ali je jedini put kroz različite nepolitičke instrumente da se može transformirati naše društvo zasnovano na kulturi nasilja i laži u kulturu mira i istine. Moramo se fokusirati na civilno društvo, slobodne medije, građanske pokrete otpora, slobodne i kritičke intelektualce, umjetnike, profesore, radnike, sve one koji su desetljećima poniženi i uvrijeđeni. Očito nam politika u Bosni neće proizvesti bolji svijet, moraćemo to sami uraditi.