Mrtvi su jemci, šaptači i proroci. Jedini svedoci i poslednji sagovornici - rečenice su sa korica nove knjige Vidosava Stevanovića (1942), dobitnika NIN-ove nagrade za Testament 1986. „Dobro je, zaista je dobro što ne moram izmišljati. Događaji koje mi Iskra prenosi - svejedno mi je da li to zaista čini ili ja sa sobom razgovaram - idu prirodnim redom, ne moram smišljati dramske zaplete, nameštene sukobe, ekscentrične ličnosti i fabulu koja se zapliće da bi se rasplela. Napokon, pripovest je gotovo uvek pametnija od pripovedača. Moj bivši zanat, kojim se ne bavim zato što ne mogu koliko i zbog toga što se ovde bezmalo ništa ne događa, naučio me je zapisivanju, nikako izmišljanju ili prepisivanju izmišljenog. Tako je najsigurnije i najpoštenije. Interpretacije, preuređivanja građe i tumačenja spadaju u esejistiku i propagandu, a od toga sam pobegao glavom bez obzira, između ostalog. Jer u tim raspršenim, raspusnim i divljim rečima koje se razmenjuju tamo dole bez razloga i smisla, kriju se klice novog rata. U njima se konzerviraju, iz njih će proklijati kad kucne njihov čas.“
Da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Pretplata
Već imate nalog? Ulogujte se