Može li iko da ugasi balkanske vatre

Glumac koji igra Hamleta svoje generacije, mora znati koju knjigu čita i koje filozofe sluša... Mora znati kome se ispovijeda i protiv čega se buni... I mora se nesebično davati vremenu koje živi, da bi bolje razumio... Glumac koji igra Hamleta svoje generacije, ne brine samo svoje lične brige... On pokušava razumjeti cijelo čovječanstvo... Sav svijet sačuvati od zla i sakupiti ga u ljusku orahovu, da tamo prezimi strahotne i nerazumne ratove koji opet bezumno haraju ovom našom planetom..... Ja već odavno nisam Hamlet svoje generacije, sagorio sam zajedno sa našim šezdesetosmaškim zabludama i kompromisima... Sada bi neki novi Hamleti morali i trebali odgovoriti koju knjigu čitaju i koje filozofe slušaju, kome se ispovijedaju i protiv čega se bune... Iz moje poetske lagodnosti, u koju sam se već nekoliko godina uljuškao, otkad sam odlučio da prestanem sa svojim skojevskim aktivizmom popravljanja svijeta i prilika u kojima živimo, probudio me jedan nesvakidašnji kadar sa CNN TV kanala... U TV studio su doveli dječaka od nekih 6 ili 7 godina... Izvučen je bio iz ruševina bombardirane kuće u gradu Alepo u Siriji. Koliko razumijevam uzbuđenoga spikera, on je jedini preživjeli iz te velike kuće koja se srušila i zatrpala mnogo ljudi... Dječaka su posjeli na neku visoku stolicu... On sjedi i gleda odsutno ispred sebe... Ni ne zna da tako gleda direktno u kameru, zapravo u sve nas ispred TV ekrana... U njegovom pogledu nema ni trunka straha, niti očaja... Samo neka nevjerojatna ravnodušnost... Da li se mogu pročitati iz njegovih širom rastvorenih zjenica kadrovi koje su te oči upamtile... Na primjer, betonske ploče koje padaju na njegovu majku i malenu sestru... I krici i jauci bespomoćnih susjeda pomiješani sa eksplozijama bombi i puščanim rafalima... A taj dječak je do prije neku godinu trčao za loptom u betonskom dvorištu te visoke novogradnje koja je bila njegov dom i njegova crkva i njegovo utočište... Iako rođen sa strahotama rata, nije ni slutiti mogao da će se njegova kuća srušiti i pokopati sve u njoj što je bilo živo.... Voditelj nešto govori i te njegove riječi idu mimo dječaka i mimo mene... U nekoj jeftinoj profesionalnoj žurnalistici, samo se razumijevaju pojedine riječi koje same po sebi tvore neki već poznati rebus koji sadržava riječi kao što su: Amerika, Rusija, Sirija, Asad, Putin, Obama, Nato, Isail, Muslimani, Papa Franjo, Izbjeglice... Dječak sjedi u stolici i odsutno gleda... I te bezazlene, tamne, velike oči optužuju... iako se u njima ne mogu pročitati nikakvi osjećaji... Samo neka definitivna tragedija... Jer samo istinska i prava tragedija tako izgleda... Nema riječi, nema objašnjenja, nema zvuka... Samo neka beskrajna svemirska tišina kojoj se ne može ništa objasniti niti dodati.... Oči toga dječaka, u meni otvaraju, nekom neviđenom montažnom brzinom, kadrove iz `91. godine sa TV ekrana jugoslavenskih televizija... Izvještaj sa splitske rive, gdje neki pomahnitali ljudi dave i ubijaju onoga mladoga Makedonca u tenku Jugoslavenske narodne armije... Zatim onaj simpatični Bosanac, kojega je rat između Slovenije i JNA zatekao na odsluženju redovnog vojnog roka i koji je onako zalegao sa svojom puškom u travi, u blizini Maribora, na pitanje novinara kako komentira ova događanja, rekao, vidno se tresući od nekog straha i ne shvaćajući kako se odjednom iz čista mira našao na prvoj liniji ratnoga fronta: „...Ma što ja znam....Mi njih kao napadamo a oni se kao brane…“ Samo par mjeseci kasnije taj mladić je, kažu, poginuo u uniformi bosanskohercegovačke vojske negdje blizu Sarajeva.... Mnogi mi kadrovi prolaze kroz glavu... Nevine žrtve civila ....Opsada Sarajeva... Razrušeni Vukovar... Bombardirani Dubrovnik, Šibenik, Zadar... Kolone izbjeglica... Opustošena moja Lika .... Bombardiran i Beograd i srušeni mostovi na Dunavu..... I pitam se zašto? Zašto danas, kada je svijet postao toliko suvremen i tehnički moćan i kada je ljudski um dosegao nivo znanja i razumijevanja i postigao čudesne rezultate u otkrivanju prirode i svijeta, zašto se iznova u čovjeku javlja taj životinjski nagon ubijanja i mržnje i zla?.... Taj nesrećni dječak, koji je svoje bezbrižno djetinjstvo zamijenio stravičnim saznanjem o brutalnosti i užasu svijeta u kojem je rođen, nema na to odgovora..... Ovaj svijet se razglavio... I ne postoji niti jedan Hamlet da ga dovodi u red... LJudska priroda je jednostavno takva... Sastavljena od dobra i od zla... I vjerojatno u njoj leži pohranjen i čip, koji će jednoga dana povući tu famoznu crvenu sklopku i uništiti ovu našu planetu, umornu od razaranja i trovanja i zagađivanja i sve će se pretvoriti u prah rasut po bespućima ovoga mračnog svemira... Da li uopće postoje sretna vremena?... Da... To su vjerojatno ona vremena neposredno poslije velikih revolucija, narodnih preporoda ili svjetskih ratova... Vremena, kada pobjednici grade svoje nove svijetove iskazujući blagost i milost čak i prema dojučerašnjim neprijateljima... U takva vremena, kada se zemlja oporavlja i rane zacjeljuju, mogu se proživjeti i neka sretna djetinjstva... Danas, sa nekom gorčinom i sjetom, priznajem da je i moja generacija imala sretno djetinjstvo i mladost sretnu... Ali generacija naše djece, rođene početkom 70-ih prošloga stoljeća, postala je jedna od najnesretnijih generacija... Mnogi ubijeni u nekim vojskama u kojima nisu ni željeli biti, a mnogi koji su sačuvali živu glavu na ramenima, pobjegli su u strane svijetove, tamo gdje bombe ne padaju i gdje su ratne sirene utihnule... Hamleti njihovi šute, nemoćni da objasne vrijeme i svijet u kojem žive... Pitam se koje to snage i sile mogu u ovaj naš svijet donijeti ponovo neki spokoj i dostojne uvjete za življenje?... Političari to sigurno nisu... Sve su to mali igrači ove posrnule povijesne pozornice... Uglavnom nacionalisti koji se samo dodvoravaju ukusima svoga vremena, natječući se tko će više mržnje posijati prema označenima neprijateljima i na taj način popraviti rejtinge svojih izbornih kampanja... A narod kao stoka... Ogoljen, opljačkan, osiromašen... Doveden na najniže grane svoga civilizacijskoga razvoja... Ponižen i posramljen... Pa ipak, unatoč svemu, ponovo spreman da podržava te svoje političke lidere koji su ga i doveli do ovoga haosa i bezumlja i koji svakim danom isijavaju nove oblike mržnje prema drugim narodima koji su im jedini krivci za sve zlo što ih je snašlo... I ponovo su jedni drugima Četnici i Ustaše i Partizani... I nema kraja tome apsurdnome obliku života koji se kreirao na ovim našim južnoslavenskim prostorima... Valjda bi trebale doći neke teške i duge zime pa da hladni vjetrovi i velike kiše i snjegovi pogase te balkanske vatre na kojima se dime usijani kotlovi krvi... Sve je tako beznadno i nema traga svjetlosti niotkuda... Blatne krpe gnjilih novina, truju svaki pokušaj da se nešto smisleno i ljudski objasni... Neki dragi, dobri pisci, mlate svojim perima, kao Don Kihoti svojim kopljima... Hvala im za one osamljene knjige, koje nas, preostale čitaoce, griju u našim promrzlim stanovima i hrane nam duše bar nekim utjehama da nismo posve osamljeni u ovim vučjim vremenima... Neki režiseri zapanjeno promatraju svoje kadrove iz nekih davnih filmova na kojima se odgajala prkosna mladost jedne zemlje... zemlje koja je obećavala... Skupljači perja, Kad budem mrtav i beo, Misterije organizma... Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj? Negdje sam pročitao rečenicu da ratovi prestaju kada se popuni određena kvota umrlih i nestalih... Pa je li ovaj gore sveti bilježnik zaspao...? Meni se čini da je odavno taj broj popunjen. Dječak iz Alepa, postavljen na visoku kožnu stolicu u nekom improviziranom ratnom TV studiju CNN-a i dalje nas gleda odsutnim pogledom... U jednom trenutku, dok novinarski glas onom poznatom intonacijom govori i nabraja razna imena... Amerika, Rusija, Sirija, Isil, Pakistan, Obama, Putin, Asad, Izbjeglice, Terorizam... tanki mlaz krvi klizi niz njegovo čelo... Dječak polaganim pokretom briše krv sa svoga lica... za trenutak pogleda u svoj okrvavljeni dlan, a onda ga obriše o kožnu presvlaku stolice na kojoj sjedi... Hoće li imati sreće da ga neka dobrotvorna internacionalna organizacija povede do obećane zemlje NJemačke, gdje ga čekaju humani kampovi i logori... gdje ga čeka ovaj naš vrli, novi, hrabri svijet... „....Kakvo je remek-djelo čovjek, kako plemenit umom i velik u svome djelovanju i kretanju... bogovima nalik... ures svijeta, uzor svakog živog bića, pa ipak... što za mene znači ta kvintesenca prašine...“ (W. Shakespeare, Hamlet)