Arhiva

Ostavka kao moralni čin i perfidni pritisci

Zoran Jeremić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 31. avgust 2017 | 03:26
U inače veoma dobrom i analitičnom tekstu „Neprijatelj pred vratima“, želeo bih da ukažem i na jedan deo koji, po mom mišljenju predstavlja netačno i tendenciozno interpretiranje veoma bitnog momenta vezanog za aukciju akcija Apatinske pivare na Beogradskoj berzi. U tom pogledu želeo bih, kao tadašnji direktor Beogradske berze, da predočim isključivo činjenice, koje su doduše poznate užem krugu učesnika na finansijskom tržištu, ali ne i široj javnosti. U najkraćem, u tekstu se kroz prenošenje stavova g. Boška Živkovića, moja ostavka dovodi u direktnu vezu sa trgovanjem akcijama Apatinske pivare, kada „su akcije Apatinske pivare dogurale do 24.000 dinara, berza se usijala, trgovanje je prekinuto i nekoliko sati kasnije akcije su prodate samo po 1.350 dinara...“ i konstatuje kako je problem „uspešno rešen” mojom ostavkom. U vezi s tim istakao bih nekoliko činjenica. Prvo, funkcija direktora berze odvojena je na svakoj berzi od funkcije trgovanja, za koju je nadležan rukovodilac trgovanja. U ovom slučaju to je bila gospođa Gordana Dostanić, koja je kasnije izabrana za novog direktora Beogradske berze. Postavlja se pitanje kako sam to ja mogao da budem odgovoran za pomenutu aukciju i cene akcija, pa je mojim povlačenjem stvar rešena, a rukovodilac trgovanja nije bio odgovoran, pa je izabran za novog direktora? Trebalo je, međutim, proizvesti razloge za moje uklanjanje sa berze, pa je kampanju protiv mene određena interesna grupa vodila i širenjem lažnih vesti i huškanjem akcionara, što se nažalost ni tada, a ni sada, ne sankcioniše. Ja, naravno, nisam prisustvovao ni toj, ni drugim aukcijama, niti sam bilo kada mogao uticati na cene akcija. Kao direktor berze u celom ovom slučaju mogao sam biti samo indirektno odgovoran za loš „Pravilnik o trgovanju akcijama iz postupka privatizacije“, čiji su kreatori bili Gordana Dostanić kao rukovodilac trgovanja i Boško Živković ispred Ministarstva za privatizaciju. Zbog tog pravilnika je i bio najveći nesporazum između mene i Živkovića. Mada je tadašnja Komisija za hartije od vrednosti, kojoj sam poslao dopis istog dana kada sam od strane rukovodioca trgovanja obavešten o problemu sa pomenute aukcije, danima odugovlačila donošenje odluke, a na kraju joj je i osporena odluka o poništavanju aukcije, ipak je i ona kao glavni problem izdvojila pomenuti pravilnik. Takođe i sam predsednik Upravnog odbora Božidar Đelić je na konferenciji za štampu u Vladi Srbije rekao da „Jeremić sa mesta direktora berze odlazi uzdignuta čela i da svakog može pogledati u oči, jer nije počinio nikakvu etičku grešku“, ali i da „je stručnoj službi berze naloženo da preispita pravilnike o trgovanju i predloži njihove izmene u željenom pravcu“ (agencija Beta, citat iz Politike od 21. juna 2002) pokazuje da je i on, kao i Upravni odbor, bio svestan pravih uzroka problema. Moja ostavka jeste bila moralni čin, ali je bila i rezultat organizovanih i perfidnih pritisaka koji su opstruirali normalan rad, koji se do tog momenta odvijao veoma dinamično. Započeto je trgovanje akcijama prvih dvadesetak preduzeća, i to uglavnom najboljih, zatim trgovanje obveznicama devizne štednje, održavale su se aukcije papirima NBS, formirao sam jak tim kvalitetnih ljudi, dan pre ostavke potpisao sam u Vladi Srbije Ugovor o donaciji sa Atinskom berzom od 1,6 miliona evra. Uzgred, šta se desilo sa tom, kao i sa drugim donacijama i započetim programima koje sam, zaista iz sve snage „palio“? Epilog ove priče je da je g. Boško Živković postao predsednik Komisije za hartije od vrednosti (od 10. februara 2003. do 2. juna 2003.), sa zadatkom da dalje izgrađuje regulativu, a Gordana Dostanić (koja je sa njim pisala pomenuti Pravilnik i vodila pomenutu aukciju), bila je direktor berze u više mandata. Najavljeni poziv našim ljudima iz dijaspore da se jave na konkurs za direktora berze završio se tako što prijavljene niko nije ni kontaktirao. Uprkos činjenici da ne postoji nijedna negativna ocena o mom radu od strane zvaničnih organa berze i nadležnih institucija, ja sam, ipak, po stavovima i delovanju Boška Živkovića i nekih drugih ljudi bio glavni problem kao direktor koji „pali“ berzu. A oni su je, izgleda, baš efikasno - gasili. Po mom mišljenju, pak, ključni problem je bio što nikada nisam bio član ni jedne političke partije, interesne grupe, niti je iza mene stajao bilo koji moćni pojedinac ili konsultantska kuća, pa je moja pozicija postala neodrživa, budući da se zasnivala isključivo na dotadašnjim rezultatima rada i beskompromisnom zastupanju izgradnje vizije berze, kakvom smo je mnogi od nas zamišljali.