Ljuba Gamulin za NIN: Snimanje "Dubine", paragon blok, ruševine i drugi demoni

Ljuba Gamulin, osnivač čuvene galerije i brenda „Sebastian“, provela je život putujući i menjajući prebivališta i profesije, sarađivala sa Orsonom Velsom, Veljkom Bulajićem…, ali se nadomak devete decenije života vratila u Dubrovačku regiju, gde je sve i počelo. Otvarajući nam velikodušno vrata svog doma u Stonu, otvorila nam je i dušu, potvrđujući još jednom koliko je lepota zapravo stvar duhovnosti.

Započnimo razgovor s kraja, pa nam recite zašto ste posle svih gradova odabrali baš Ston za penzionerske dane?

Kad sam shvatila da se negdje moram usidriti i mirno dočekati kraj života, obilazila sam Dalmaciju sve vrijeme zagledana u okolinu Dubrovnika, a onda mi je netko rekao: „A zašto ne Ston?“. I tako sam došla na mjesto gdje smo proveli jednu ratnu godinu, 1942. Otac, inače planktolog, u Stonu je bio angažiran na istraživanju mortaliteta kamenica. Mali ali pravi grad, sa divnim pogledom ma kud se okrenula.

Vaš otac Tomo Gamulin, okeanograf, vodio je okeanografske institute u Splitu, Rovinju i Dubrovniku, koliko je odrastanje pored mora u različitim gradovima uticalo na vas?

Verujem mnogo. Bila sam prvo dijete i odgajana u uvjetima za poželjeti. Nije bilo pitanja na koje nisam mogla dobiti odgovor od roditelja: i koja je to zvijezda na nebu i koja je ovo biljka ili tko je Kraljević Marko. Roditelji su insistirali na općem obrazovanju i učenju jezika. Mislim da sam imala sedam, osam godina kad se otac pretplatio na Bi-Bi-Si njuzlejter, dijalog „Grandfather and Ann” za učenje engleskog, koji smo uvečer zajednički čitali, a ujutro bi u 6 sati Bi-Bi-Si to emitirao sa točnim izgovorom. Bila je odista privilegija imati roditelje koji znaju da tako nešto postoji. Druga privilegija bilo je odrastanje pored mora. Kako kažu u Dubrovniku: „Zamoči prst u more i imaš kontakt sa cijelim svijetom“. Sama činjenica da smo se selili od Dubrovnika, Splita pa do Rovinja i natrag, odvojila me od jednog mesta i potrebe da sam samo tu i nigdje više. 

Ustupljene fotografije / Ustupljena fotografija

Studirali ste istoriju umetnosti, a radili na filmu, kako je došlo do toga?

Želela sam studirati režiju, ali je preduslov bio jedan fakultet prije upisa i meni se činilo da bi bilo dobro proći prvo glumu. Međutim, prva godina na glumi je u to vrijeme bila probna. Nisam prošla. Zajedno sa Borisom Dvornikom, koji je kao i ja pao na tom ispitu, izgubili smo pravo daljeg studiranja. Odtugovala sam to i prešla na povijest umjetnosti, ali sam uporedo počela volontirati na filmu gdje sam mnogo naučila, ali sam nakon 10 godina odustala od filma.

Dok ste radili na filmu, sarađivali ste sa velikanima kao što su Orson Vels i Veljko Bulajić, kakva vas sećanja vežu za to?

Radila sam za „Jadran“, „Avalu“ i „Bosna film“, ali i u inostranstvu. Često u koprodukcijama zbog fluentnog engleskog i talijanskog. Iz tog razloga me, taman što sam se vratila sa snimanja u Izraelu, Bulajić uzeo u svoju ekipu „Bitke na Neretvi”. Bila sam skripter, ali i prevodilac kad god je trebalo, pa sam se tako zatekla na pres konferenciji sa Orsonom Velsom. I kako je tu tekla, za njega, dosadna partizanska priča, sve vreme je koketirao sa mnom ne bi li me zbunio dok pokušavam prevoditi. Kad bi trebalo da odgovori na pitanje, dobacio bi neku pošalicu na granici flerta, a nakon konferencije predložio da dođem na Hvar i pridružim se ekipi koja će tamo snimati „Dubine”. Orson je, naime, honorar od „Neretve” koristio kao budžet za snimanje svog filma, takav mu je bio ugovor sa „Bosna filmom“.

Ustupljene fotografije / Lična arhiva

Znajući to, a imajući u vidu neprijatnost sa pres konferencije, u povratku sam Veljka molila da me ne prebaci u Orsonovu ekipu. Obećao je da neće, ali me već ujutru poslao na Hvar. Gotovo uplašena, dođem tamo smišljajući taktiku, jer sam već dobro shvatila koliko je to za mene važna suradnja. Ipak, na kraju je sve ispalo dobro, iskustvo one večeri se nikada nije ponovilo. Rad na tom filmu me zauvijek obogatio. Sve vrijeme smo snimali na brodu, na pučini. Tokom snimanja smo morali gasiti motor radi vibracija. Brod bi tada imao samo razapeta jedra, gubio bi pravac i dok bi to kapetan ispravio, Orson bi gubio strpljenje, pa mi je često, da ne gubimo vrijeme u prevođenju, a znao je da sam jedriličar, naređivao da preuzmem kormilo, koje bih držala jednom rukom, dok bih drugom držala skripte koji su lepršali na vjetru. Za mene je sve bilo jako stresno, sam Orson je bio vrlo brz i isto je očekivao od naše male ekipe, bila je to naporna suradnja, ali sam zahvalna što sam je odradila. On je genije u pravom smislu te reči. Nikada više nisam srela ličnost takvog iskustva, pameti i formata. Biti s njim na malom brodu 45 dana, koliko god stresno, bilo je i fantastično.

Kako ste posle odluke da odustanete od filma došli do „Sebastiana“?

Poznavala sam nove menadžere u turističkoj agenciji „Atlas“, kolege iz gimnazije, dobre prijatelje. Oni su, puni entuzijazma, bili otvoreni za nove ideje, pa sam im predložila svoju o reprezentativnoj galeriji u Dubrovniku, koja bi obogatila turističku ponudu. To im se dopalo i ubrzo su pronašli prostor. Mala crkva Sv. Sebastijana, koja nije bila monolitna već po visini pregrađena u dvije velike prostorije savršene za galeriju, dok je u potkrovlju bio ured u kom sam radila. Zvanično sam 1971. „Atlasu“ predala projekt galerije koja se samostalno finansira iz prodaje umjetnina sa jasnim konceptom: Ljeti izložbe jugoslovenskog slikarstva za strance, zimi dizajn poznatih evropskih dizajnera za nas. I oni su sve baš tako i prihvatili.

Nekoliko godina kasnije otvarate i galeriju u Beogradu?

Beograd nam je pružao mogućnost da se, što je i bila moja prvobitna ideja, uz prodaju umjetnina uvede i novi izvor finansiranja: oblikovanje, organizacija proizvodnje i plasman robe široke potrošnje - ono po čemu je „Sebastian“ postao prepoznatljiv. Da smo ostali samo u Dubrovniku, ta priča vjerojatno ne bi zaživjela, jer je tada van sezone grad bio prazan, za razliku od Beograda, za koji sam bila sigurna da će imati potrebnih 10.000 potencijalnih kupaca. Ispostavilo se, međutim, da ih je bilo mnogo više.

Otkud ideja o stvaranju dizajnerskog brenda?

Jako rano sam odlazila u inozemstvo i bila fascinirana izgledom stvari, tj. njihovim oblikovanjem, dizajnom, pogotovu u Italiji. „Naš svijet u bojama“ bio je polazna ideja za „Sebastian“. Uz minimalistički, jednostavan oblik, sve je bilo i funkcionalno, a sveli smo boje na crvenu, plavu, žutu i zelenu, uz crnu i bijelu i prozirne staklene proizvode, mislim da smo zasjali novim sjajem.

A asortiman, kako ste njega osmislili?

Po takvom principu oblikovanja, započeli smo sa staklom koje je dizajnirala Ema Marodić. Videla sam njene keramičke posude koje su se konceptom uklapale u ono što sam zamislila kao „Sebastianovu“ ponudu, kontaktirala s njom i odmah smo se dogovorili o suradnji. Ema je napravila skice, proizvodnju smo organizirali u Paraćinu i ubrzo dobili prvu seriju proizvoda. Međutim, galerija u Knez Mihailovoj nije bila spremna, pa kako nismo imali gdje, odnesemo ih na veliki, prazni tavan zgrade u centru Beograda u kojoj je Ema živjela. Tu raspakujemo robu, napravimo inventuru, iskalkuliramo cijene, ja kupim paragon blok, obavijestimo nekoliko prijatelja i odjednom se stvori rijeka ljudi, tako da smo sve rasprodali u nekoliko dana. U tom trenutku nijedna od nas nije razmišljala koliko je to što radimo protuzakonito. Kod druge isporuke smo se dozvali pameti i unajmili manji prostor u „Sava centru“, gdje je galerija egzistirala sve do svečanog otvaranja one u Knezu. Poslije stakla smo prešli na paperje. Radili smo jakne, jorgane, jastuke i vreće za spavanje negdje u Velikoj Plani. Sve u našim bojama. Kasnije je došao bogat program limenih kutija, papirna galanterija i tekstil, sitni namještaj, uredski pribor… Bilo je tu dizajna, ali i redizajna. I sami dizajneri su dolazili i nudili svoje proizvode u malim serijama, a mi smo prihvatali sve što se uklapalo u naš koncept. 

Kakav je vaš lični odnos prema Beogradu?

Beograd mi je vrlo blizak i uvijek sam rado u njemu boravila. To je grad koji prihvaća, koji čini da se osjećaš kao kod kuće. Ono što me fasciniralo na beogradskim dešavanjima jeste veliki odziv publike. Dolazili su svi, oni koji odobravaju i oni koji se ne slažu, ali žele biti informirani. Galerija „Sebastian“ je svakako bila važan doprinos, ali mislim da je jednako važna bila i „Beorama“ koju je vodio Slavko Timotijević. Bio je to mali magazin koji donosi presijek kulturnih dešavanja u gradu, ali i vodič kroz restorane, muzeje, spomeničku baštinu. Iz broja u broj utvrdio je svoju neophodnost i bio odlično prihvaćen. Nakon nestanka „Sebastiana“, živio je još desetak godina. Kako je to Slavko uspio, ne znam, ali sam mu zahvalna.

Ustupljene fotografije / Ustupljena fotografija Ljuba Gamulin u galeriji "Sebastian" u Dubrovniku

Kako ste se osećali kada ste čuli da je zgrada u kojoj se nalazio „Sebastian“ srušena?

Nisam imala neki poseban osećaj u vezi sa tim, da budem iskrena. Zgrada nije rušena pred mojim očima, nego posle rata i to s opravdanim razlogom, a već smo navikli da jugoslovensko nasljeđe završava u ruševinama. Eduard Čehovina je u već srušenoj galeriji priredio zadnju izložbu, pa je to snimio i u Ljubljani napravio izložbu na kojoj sam ga srela i ta je priča bila jako simpatična. Moja prijateljica Maja Razović, novinarka, bila je u Beogradu u vreme rušenja, donijela mi je fotografiju ruševine, a na njoj slučajno zabilježen fantastičan detalj:  žena koja gura dječija kolica ispred ruševina „Sebastiana“, a na sebi ima zelenu „Sebastianovu“ majicu. 

Šta se dešavalo sa „Sebastianom“ nakon raspada Jugoslavije?

Do početka rata, „Sebastian“ je narastao toliko da me umorio i odlučila sam se povući. Već sam imala ljude kojima sam delegirala poslove, pa je to bilo moguće. Pola godine nakon što sam otišla, dogodio se rat i „Sebastian“ se svakako ugasio. Svi su dobili otpremnine osim mene, koja sam ranije dala otkaz. Rat me ostavio na cjedilu, bez plaće i zdravstvenog, pa sam u Zagrebu pokušala da pokrenem priču sličnu „Sebastianu“ samo u novoj državi, što mi je tek polovično uspjelo, pa sam narednih godina radila sličan posao u „Rukotvorinama“ i „Barkomaniji“, a kad se i ta priča završila, shvatila sam da sam umorna od grada, prodala sam sve i otišla na selo u Istru, gde sam posadila 170 stabala maslina. Trebalo je time zatvoriti krug, jer nisam računala da će mi penzija biti dovoljna za nivo života koji sam htjela nastaviti. U Istri sam provela dvadesetak godina.

A kako danas provodite vreme?

Volim kuhati, praviti džemove, ali najviše vremena provodim na internetu. Nakon rata sam intenzivno počela pratiti politiku, jer do tada nisam. Poput većine mladih Jugoslovena, bila sam apolitična - gradili smo bolji život i nismo se bavili politikom. Tek sada vidim kako sam mnogo propustila i malo znala. Danas sam o suvremenoj geopolitičkoj situaciji jako informirana, ako imaš vremena, sve je jednostavno i dohvatljivo. Nisam na društvenim mrežama, to ne, ali slušam podkaste nekih globalno aktivnih, inteligentnih i progresivnih ljudi. Internet nam omogućuje da pratimo eminentne ljude u svim područjima i to maksimalno koristim, kao da idem na fakultet ponovo. Zanima me geopolitika, ali i AI, klimatske promjene, pratim i mnoge druge začuđujuće fenomene ovog novog svijeta, posebno sociološke.

Zračite ogromnom energijom i željom za novim saznanjima, da li je to zapravo recept za dugovečnost?

To vam baš ne bih znala reći, ali da i dalje istražujem, to da. Oskar Vajld je napisao u jednoj poemi: „Jer onaj tko živi više života od jednog/Više smrti od jedne mora umrijeti”. Tako i ja jedan po jedan život otpisujem: jedrenje – umrlo, ronjenje – umrlo, gljivarenje kojim sam se isto dugo bavila – umrlo, ostalo mi je još plivanje i neke kratke šetnje po Stonu i okolini. Međutim, ono što Vajld nije mogao da kaže, a ja pouzdano mogu jer živim u njemu nezamislivom svijetu, jeste da se otvaraju i neka sasvim nova poglavlja, pružaju nove mogućnosti. Kaže se i da je starost sloboda od drugoga i ja se slažem, samostalnost je bitna, a ja je tek sad imam u potpunosti.