Dino Mustafić za NIN: Kolektivni strah vodi u autokratiju

Dino Mustafić (54) je bosanskohercegovački reditelj čiji opus predstavlja bogat izbor pozorišnih predstava, dokumentarnih i igranih filmova za koje je višestruko nagrađivan. Imao je 27 godina kada je postao direktor pozorišnog festivala MESS, a od pre dve godine je direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu. Davno je odbio da bude uvršten u leksikon „Ko je ko u Bošnjaka“, sa jasnim obrazloženjem: „Vrlo rado bih popunio svaki upitnik koji bi se zvao ’Ko je ko u BiH’.“ 

Režirao je više od 100 predstava klasičnih i savremenih pisaca. One su igrane u Parizu, Sofiji, Bratislavi, Beogradu, Sarajevu, Novom Sadu, Zagrebu, Tirani, Trstu, Skadru, Ljubljani, Novom Sadu, Subotici, Skoplju, Prištini, Podgorici, Rijeci, Splitu, Mariboru, Novoj Gorici, Podgorici, Cetinju... Predstava Helverova noć Kamernog teatra 55 je dobila najviše internacionalnih priznanja u istoriji bosanskohercegovačkog teatra.

Uprkos raspadu nekadašnje države, kod njega je ostao osećaj da je u svim postjugoslovenskim državama – kao kod kuće. Radio je u svim kulturnim centrima i kaže, gde god da ode, u bilo koji grad – opet je na svome. Intenzivno prati šta se događa u umetničkoj produkciji, čita štampu, prati politička kretanja i sve ga se tiče. Nigde se ne oseća strancem, pa tako ni u Beogradu u kojem je imao vrlo važne i značajne predstave za svoj život u umetnosti: „A kako i može biti drugačije, ako sam dio kulture koja baštini Danila Kiša i Mirka Kovača, Skendera Kulenovića i Miroslava Krležu, Ivu Andrića i Mešu Selimovića, Maka Dizdara i Vaska Popu, Indekse i Ekatarinu Veliku…“ Svi oni su uticali na formiranje njegovih stavova, njegovog pogleda na svet.
Premijera vaše predstave Sanjao sam da sam se probudio predviđena je za 21. januar u Narodnom pozorištu u Beogradu.

Čime vas je inspirisao ovaj tekst Željka Hubača?

Prvo, zaista su rijetki recentni tekstovi koji govore o pozorištu. Ovdje je to dato kroz kaleidoskopsku strukturu, žanrovsku disperziju. Tematski mi je to intrigantno, tehnički i dramski inspirativno radi mogućnosti dramaturško-rediteljske nadgradnje. Više puta sam od raznih kreativaca čuo da su im neke ideje ili rješenja za probleme do kojih budni i trezveni nisu mogli doći, došli u nekom (polu)snu. Mi koji radimo u pozorištu najčešće sanjamo otvorenih očiju, tako da je na sceni sve moguće, pa i to da ponekad snove pretvorimo u teatarsku stvarnost. To je velika privilegija sanjara u teatru. Ovo što govorim nije samo poetski opis Hubačevog djela, nego i faktični prikaz teatarskog procesa kroz koji smo prošli tokom rada na tekstu. Doslovce iz glumačke igre, improvizacije, mašte i snova u scensku stvarnost pozorišta danas, njegovom društvenom značaju, bijedi i sjaju, licu i naličju, cenzuri i slobodi, nasljeđu i modernizmu, egzistencijalnim konvulzijama autora, pisaca, reditelja i glumaca …..

Radili ste u nacionalnom teatru Srbije, u Sarajevu ste na čelu nacionalnog teatra Bosne i Hercegovine. Kakav je danas značaj nacionalnog teatra u zemljama regiona, u odnosu na vreme kada je osnivan?

Savremeno, umjetnički vođeno pozorište, upravo zato što je na državnom budžetu, ne smije da se prikloni trivijalnosti i komercijalnosti, već mora da zastupa opšte društvene interese, a i ti interesi su sasvim suprotni onome kako se oni obično shvaćaju u provincijskim sredinama. Vjerujem da pozorište treba da otvara bolna pitanja, da pruža doprinos umjetničkoj i društvenoj emancipaciji. U posljednjem periodu, sa naših scena su iščezle predstave koje se beskompromisno suočavaju s nekim nazadnim, a vrlo raširenim pojavama, šovinizmom, ksenofobijom, otimačinom, hipokrizijom… Paradoksalno, u savremenom pozorištu osnovna misija nije da nezavisne scene sprovode umjetničke i društvene proboje, subverzije, već je to zadatak i nacionalnih kuća. Koliko god različita, i nacionalna pozorišta i nezavisna scena trebalo bi da se nalaze na istoj strani u borbi protiv opšteg neoliberalnog, komercijalnog trenda u kulturi.

Kakva je uloga nacionalnih institucija kulture u vremenu ne baš prijatnih međunacionalnih odnosa između naroda nekadašnje Jugoslavije?

Nacionalisti nam glavu probiše kako oni hoće sačuvati tzv. svoju kulturu, a ja ne znam nikoga ko tu kulturu zavidnog duhovnog nasljeđa ružnije razara od njih samih. Oni sve čine na Balkanu kako bi kulturi oduzeli univerzalnost. Svaka kultura uvijek ima dva lica: jedno lice pojedinačnosti i drugo, ono univerzalno. Ova partikularna kategorija nam pomaže da kroz umjetnički jezik razumijemo različitost drugih, a ova univerzalna nas sigurno otvara prema svim drugim kulturama, spremnošću za dijalog. To znači da iznevjeriti svoju posebnost u ime univerzalizma jeste glupo, međutim izdati vrijednosti univerzalizma u ime nacionalne posebnosti sigurno je još gluplje u 21. vijeku. A upravo tu izdaju čine nacionalisti i fanatici koji se kunu samo u svoju kulturu ili u samo svoju religiju. A njih kao da je sve više, idealno korespondiraju sa nacionalističkim vladajućim oligarhijama, takmiče se ko će nas više uvrijediti ili uniziti kao socijalne jedinke, građane. To je jezik vulgarnosti i primitivizma koji naprosto hara javnim prostorom, sije strah i prijeti. Taj jezik odgovara etničkim liderima koji imaju arsenal plaćenika na poprilično opskurnim medijskim servisima. Iako nema zvanične cenzure, postoji mehanizam koji je suptilniji, a to je redukcija budžeta, posebno onim teatrima u kojima postoji želja za angažovanim, socijalnim, političkim i kritičkim pozorištem.

 

Posle punih trideset godina, Narodno pozorište iz Sarajeva je gostovalo u Istočnom Sarajevu. Zbog čega je to bilo toliko nemoguće do vašeg dolaska na čelo ovog teatra?

Moj prva radna sedmica na čelu Narodnog pozorišta Sarajevo protekla je u kontaktima sa najbližim teatrima jer imamo produkcioni, ekonomski, umjetnički i programski interes da se objedinjujemo. I naravno da sam krenuo od Istočnog Sarajeva. Možda su političkom entitetu potrebne granice, međutim ta politička perspektiva ne može biti neusaglasiva sa univerzalnim i humanističkim stavom da se bude gostoljubiv i velikodušan, milosrdan prema svima koji traže svoju sreću i ljudska pravo na život i rad. Vjerujem da mi umjetnici imamo zadaću podsjećati svoju publiku kako slobodu treba zaslužiti, njegovati i čuvati. A to možemo samo tako što ćemo od svoje sredine tražiti jednakost prava svih, bez ikakve rasne, etničke, vjerske i seksualne diskriminacije. Ovo nije utopistička ili idealistička slika svijeta, već civilizacijska stvar koja treba biti naša budućnost ako prevaziđemo strah od drugog i otvorimo svoje granice, lične i političke. Pozorišta trebaju biti gravitacioni centri gradova.

Možete li na prste jedne ruke nabrojati političare iz regiona koji razumeju značaj kulture u povezivanju naroda na ovom prostoru?

Pa nema ih mnogo jer su još na pozicijama moći u vlasti ili oko njih. Oni su vinovnici ili apologeti ideološke reorijentacije još iz 90-ih kada su se udarili temelje redukciji strukture kulturnog sistema. Nacionalističku kulturnu politiku, parohijalnu i provincijalnu, primarno su zanimale velike institucije nacionalne kulture: pozorište, baštinske institucije, kinematografija i književnost. 
Mi smo još daleko od procesa kada kulturni sistem postaje participativan i demokratičan. Za širu zajednicu ostao je otvoren uglavnom kroz folklornu i religijsku kulturu, iako ga je istodobno obilježavala politička cenzura kulturnih formi popularnih među urbanim slojevima kao što je supkultura koja se nije dala svesti u nacionalne okvire. Tako se još 90-ih sektor kulture u cjelini preusmjerio prema estradizaciji kulture, upravljanje materijalnim resursima i na koncu kulturnom politikom u službi populističkih partija na vlasti.

Zbog čega svi odreda kulturu uporno stavljaju „pod razno“? 

Jer imamo proces duhovne varvarizacije vlasti koja uništavajući kulturu čini zlo, umjesto solidarnosti, saosjećanja i poštovanja prema duhovnom nasljeđu, razvija bešćutnost i prostakluk. Umjesto ljubavi i suživota, uspostavlja fanatičnu mržnju i podjele. Nekada u prošlosti su to radili tako što su se na pomen kulture hvatali za pištolj, a danas tako što glasaju za budžet i mizerna sredstva koja se izdvajaju za kulturne institucije.

Danas je, čini se, teže nego juče istrajati na ideji levice i u odbrani antifašističkih pozicija? Da li je vama, s obzirom na to da vodite jedan nacionalan teatar, teško da opstajete upravo kao levičar i antifašista?

Ja nisam član nijedne političke stranke, kulturnoj javnosti su poznati moji ljevičarski stavovi u kojima se otvoreno zalažem za takve društvene vrijednosti. To je moj svjetonazor, odgoj, porodični background. Kao umjetnik i građanin koji promišlja svijet, istina je važnija od moje pozicije i statusa, često i od mog ličnog probitka. Moji su istinski uzori ljudi kojim je to bilo važnije čak i od života. U Sarajevu možete govoriti, misliti i pisati kritički. Ne razumijem strah kod ljudi koji rade u javnim institucijama, imaju sigurne pozicije i žive relativno dobro u odnosu na prosjek zemlje, ne razumijem zašto otvorenije ne istupaju o nekim problemima. Možda je to posljedica autoritarnog režima iz vremena socijalizma, da ljudi prilikom javnih istupa paze na svaku rečenicu, a možda je to dio našeg kukavičkog i oportunističkog mentaliteta. Društva napreduju kroz polemike i rasprave i zato mislim da bi intelektualci trebali više istupati, to je čak i njihova obaveza prema društvu. Zato su mi posebno odbojni ljudi iz akademske ili umjetničke zajednice, koji najčešće ne žele govoriti, pa bježe u junačenja pod lažnim imenima na društvenim mrežama, sve sami revolucionari na tastaturi bez odgovornosti prema društvu, jer javnim eksponiranjem ne žele sebi na bilo koji način naštetiti. Takvi će anonimno komentarisati i ovaj naš intervju. 

Da li je danas uopšte potrebna i moguća levica kao politička snaga u ovakvoj Evropi?

Došlo je vrijeme koje je sve teže za život, opasno za pamet i sve je zagonetnije za politiku. Pred upravo ovakvim činjenicama vremena, mora se mijenjati politički jezik ljevičarskih partija. Umjesto što se vodi jalova rasprava o politikama ljevice, ona se mora radikalizirati koliko se radikalizirala i sama socijalna stvarnost, izaći iz salonske, komotne pozicije i spustiti se među ljude. A oni očekuju da se zalaganje za pristojno i tolerantno društvo neopterećeno predrasudama, zatucanošću, netrpeljivošću, zaštiti konkretnom politikom kod koje će na prvom mjestu biti interesi građana kroz zaštitu javnih resursa, ljudskih prava, zaštitu manjina, zaštitu radničkih i socijalnih prava i zaštitu okoliša. Ljevica ima civilizacijski i generacijski imperativ svih onih koji žele mir i demokratiju u Evropi. Ljudi vole populističke zavodnike koji ih na kraju uvedu u veliku nesreću i zlo. U eri divljeg kapitalizma građani se osećaju nesigurnima, traže nekog novog vođu, neku novu sigurnost. Institucije su veoma brzo izgubile verodostojnost, parlament je postao partijski dekor, građani su izgubili nadu u labirintu birokratizirane demokratije, pa traže neki čvrsti oslonac. Strahuju, a strah zaslepljuje. Kolektivni strah vodi u autokratiju.

Šta je danas, po vašem mišljenju, zajedničko vlastima na prostoru bivše Jugoslavije?

Već duže od trideset godina vladajuća ideologija je nacionalizam, a ta ideologija nije samo autoritarna, iracionalna, duboko nemoralna i nehumana. Ona je zločinačka upravo zato što prezire građanina, pojedinca, čovjeka i u njemu vidi samo podanika. Nacionalistička prošlost je pretvorila mlade generacije u topovsko meso, ali to još nije opametilo mnoge budale koje će vlastiti život i vlastitu udobnost žrtvovati za imaginarnu zajednicu kakva je nacija. Novi populizam je autoimuna bolest krhkih demokratija ili društava u tranziciji. Novi populizam koristi demokratske resurse novih tehnologija, oslanja se na civilno društvo, čak ima i politički make up koji naivnim glasačima izgleda kao demokratski kvalitet. Politika koja se vodi u ime naroda na Balkanu kontinuirano 30 godina zahtijeva posebne demagoge, pa ih narod kao posebna vrsta socijalne apstrakcije nalazi u raznoraznim „fantomima“, despotima da budu njegovo otjelovljenje.

Takvi se onda zadrže desetljećima u vlasti, do pojave novih fantoma. Šta je najpogubnije u regionu kad je reč o demokratskim slobodama?

Ima puno razloga za bojazan i strah, govorenje istine ne može i ne smije biti uvjetovano sankcijama drugih i nemoralnim ponudama moćnih. Sloboda izražavanja i opredjeljenja predstavlja ostvarivanje vrijednosti života utemeljenog na zajedničkom dostojanstvu čovjeka, na solidarnosti i prepoznavanju ljudske nepravde. Polazim od toga da je „sloboda izražavanja pravo reći drugima ono što ne žele čuti“ (G. Orwell). Sloboda izražavanja važna je za pojedinca ili zajednicu, u našim društvima ono što se želi poručiti kao manjinsko mišljenje uvijek nailazi na neslaganje.

Čime objašnjavate povampirenje mnogih ideja koje pripadaju poraženom korpusu kleronacionalističkih ili fašistoidnih pokreta?

Istine koje smo poznavali srušene su i zamijenjene novima. U našim društvima se na tome sistemski radi, srušeno je ili devastirano na desetine spomenika podignutih u znak sjećanja na pokret otpora u Drugom svjetskom ratu, na partizane. Danas ešaloni nekvalificiranih i plaćenih kvaziistoričara rade na brisanju antifašističke prošlosti i ozakonjenju, institucionaliziranju drugačijih istorijskih verzija. Kod vas u Srbiji to je završen društveni proces. Rehabilitirani su kvislinški pokreti, istorijski revizionizam je udžbenički ozakonjen.

Zbog čega se stalno sukobljavamo oko prošlosti, kao da radije živimo u njoj nego što se borimo za izvesniju budućnost?

Naš pravi identitet ne određuje nacionalnost, vjera, jezik, porijeklo i sve ono što ljude međusobno razlikuje, već duhovne i civilizacijske vrijednosti koje oblikuju ljudsko dostojanstvo. Nismo naučili ove lekcije iz naše bliske prošlosti i zato politički demagozi svojim floskulama i intelektualnom prazninom šire svoj uticaj i proširuju moć u nesretnim državama koje ne vide evropsku perspektivu, već se strateški uvijek vraćaju u svoju prošlost. „Balkan proizvodi više istorije nego što je može potrošiti“ reče Čerčil. Šta ćemo kada imamo višak idiota koji je proizvode?