Uloga žrtve je dosadna

Ako pitate spisateljicu i urednicu Senku Marić šta za nju predstavlja nagrada „Meša Selimović“ koju je nedavno dobila za najbolji roman objavljen prošle godine u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, uslediće uobičajeni odgovori: veliko priznanje i još veća odgovornost, blagodeti i opasnosti medijskog prisustva, autonomnost književnosti spram priznanja. Pitate li je o nagrađenom delu Kintsugi tijela (sarajevski Buybook, odnosno beogradski Kontrast), razgovor zaliči na rikošet koji naizmenično udara u biološko, političko, psihološko i arhetipsko. Razlog je nazočan – o nagradama nema šta nije izrečeno, a Kintsugi tijela predstavlja potentni narativ o granicama ženskog i šire ljudskog, iako je spolja gledano jednostavan. Ili, baš zahvaljujući tome. Naime, mostarska književnica je tematizovala svoju borbu s karcinomom dojke nijednom ne skliznuvši u memoarističku faktografiju i sentimentalno samosažaljenje. Pred čitaocima je nedugački lirski intoniran tekst čija univerzalnost izvire iz zajedničkog, ljudskog, iz straha od poraza i nade u pobedu. Autorska namera krije se u japanskoj reči iz naslova – kintsugi je tehnika popravljanja slomljene keramike tečnim zlatom ili platinom u cilju isticanja i slavljenja istorije samog predmeta. U kojem trenutku je glavna junakinja prestala da bude književni surogat autorke? „Moji prijatelji iz književnih krugova su mi, dok sam bila bolesna, govorili da treba da pišem. Zapisivala sam crtice u izmijenjenim stanjima uma. Recimo, dva kratka lirska pasaža na početku knjige su nastala kada sam imala halucinacije nakon prve kemoterapije. Junakinja se od mene odvojila čim sam odlučila pisati roman i kad sam pročitala te crtice od kojih su se mnoge zadržale. U književnosti se isplati biti odgovoran, a ja sam generalno takva - da mi kažeš da čuvam ovaj sto, čuvaću ga do kraja života - i kad sam razdvojila sebe od junakinje, jedino važno mi je bilo da njena priča, koja bi mogla biti puna spisateljskih stranputica, bude što bolja i uvjerljivija“, kaže Marić za NIN. Roman je pisan kao obraćanje, u drugom licu jednine. Da li je reč o umetničkom oblikovanju depersonalizacije usled traume? Počela sam ga pisati u prvom licu jednine, ali se jastvu koje govori dok pati jednostavno ne vjeruje. Zvučalo je patetično. Onda sam probala s trećim licem jednine, ali ni to nije funkcionisalo. To višeznačno „ti“ je omogućilo odijeljenost junakinje i mene. Složila bih se da je reč o depersonalizaciji koja je bila osnažujuća i koja me je stavila u dominantan položaj. Ja imam iskustvo i materijal, a tebi se događa. U prvom ili trećem licu bi se više toga moralo reći. Recimo, često čujem da sam dobro opisala junakinjin odnos s njenom djecom, iako sam ga vrlo malo zapravo opisivala. Književnost ne smije da podilazi čitaocu, mora da računa na njegovu pamet, na njegovo patetičko biće, sposobnost da sam osjeti i da nadogradi djelo. Nisam htjela nuditi odgovore, već postavljati pitanja. Možda ima veze s time što sam čitav život pjesnikinja i što vjerujem da riječi moraju da budu precizne i smislene. Da li je iskustvo ženskog stanja danas onaj prostor „sopstvene sobe“ o kojem je pre nepun vek pisala Virdžinija Vulf? Da li je autofikcija dobro polje ženskog osnaživanja? Mislim da jeste. Žene u djetinjstvu zaista misle da su iste kao i dječaci, da sve mogu i da im sve pripada. Odrastanje donosi rezanja i pravila koja nas uvjeravaju da je s nama nešto pogrešno. Nastane kurcšlus, baš veliki raskorak između onoga što osjećaš i onoga što ti drugi govore. E, sad, ne vjerujem da su žene potlačene zbog neke urote. Svijet je takav kakav jeste. O društvenom kontekstu treba pričati, naravno, ali hajde da vidimo kako se stvari mogu mijenjati. I svako će vidjeti da je neophodno mijenjati sebe, raditi na sebi. Mene ne zanima da li neko želi nešto da mi otme, interesuje me samo kako da se ja postavim prema životu. Zato se i ne osjećam ugroženo pred svijetom, koji je po sebi neprilagodljiv. Rijetko kad naiđe neko spasenje, a i kad ne naiđe, makar si miran u svojoj koži. Jer, prazan papir je odlično mjesto za započinjanje rasprava. Tu možeš da utišaš okolnu buku i da počneš da slušaš sebe. Mislim da ženske priče nisu dovoljno pričane. Recimo, ogroman broj romana o odrastanju, a mnogi su fenomenalni, tiče se odrastanja dječaka. Žensko tijelo i stanje najčešće se gledaju ili iz muške perspektive ili se kao tabu ne gledaju uopšte, iako se tiču polovine populacije. LJudi su danas opterećeni informacijama, a i dalje je kontroverzno pisati o tome da i djevojčice osjećaju seksualnu žudnju. Čak sam nailazila na komentare da roman podstiče na pedofiliju, a pisali su ih i muškarci i žene, iako je razvoj seksualnosti biološka činjenica koju su osjetili svi, pa i ti koji su komentare pisali. O telu i njegovim promenama se pripoveda iz vizure detinjstva i puberteta, borbe s bolešću i u fantastičnim odlomcima u kojima se pojavljuju Medeja, Meduza i Pentesileja, kraljica Amazonki. Telo se ukazuje i kao lik i kao područje arhetipskog? Tijelo je kroz cijelu istoriju bilo naša jedina istinska granica. Ono nam daje sve, ali nas i u svemu uslovljava. LJudi su taktilna bića, dodirom se tijelo najčistije uvezuje s duhovnom komponentom. I sami osjetite nelagodu kada uočite raskorak između nečijeg verbalnog i pojavnog. Žensko tijelo koje oboli je društvu još interesantnije. Žena gubitkom materice u očima društva gubi svoju primarnu svrhu. Prestaje biti potencijalni davalac života. Gubitak dojke je na neki način još dublja stigmatizacija, jer žena tada gubi preduslov da bude nečija ljubavnica, a samim tim i majka. Bilo mi je važno da kažem da bolesno tijelo takođe zahtijeva dodire ljubavnika i porodice i prijatelja. Bez obzira na svoje stanje i oblik, žensko tijelo je uvijek lijepo, koliko god nam magazini govorili drugačije - najružnije bi bilo da svi izgledamo identično, kao u njima - i to prevashodno proističe iz toga kako osjećamo sebe. Na tome se da raditi. Zašto Medeja, Meduza i Pentesileja? One su junakinje koje naizmjenično izazivaju podozrenje, prezir, strahopoštovanje, a sve su određene putenošću. Najstrašnije od svega - one su primjeri sudbina žena koje su htjele više od onoga što im je rođenjem dodijeljeno. Recimo, Medeju pamtimo kao ženu koja je ubila svoju djecu da bi se osvetila nevjernom suprugu. U mom vjerovatno omiljenom romanu Medeja. Glasovi, Krista Volf nudi drugačiji osvrt - djecu su joj ubili jer su bili prijetnja po korintski prijesto, pa su tek poslije optužili nju. Čak i kod Grevsa piše da postoji vjerovanje da je Euripidu plaćeno da napiše tragediju u kojoj je Medeja čedomorka. Meduza je naprosto bila isuviše lijepa. Pentesileja je bila borkinja i kraljica. Htjela sam da pokažem da su one naše pramajke, ne žene koje treba pamtiti po hibrisu. Glavna junakinja prihvata promene u svom telu i kao devojčica i kao obolela od raka. U kakvom su odnosu ta prihvatanja i njena rešenost da sebe ne doživljava kao objekat već kao subjekat? Drugo je nemoguće bez prvog. U periodu puberteta, prekretnica je jedna scena njenog fizičkog suprotstavljanja. U periodu bolesti i liječenja, situacija je složenija. Čovjek je u tim okolnostima sveden na tijelo, potpuno je depersonaliziran. Crtaju po njemu, bodu ga, ubadaju, sijeku, vezuju ruke i noge. I to ima razlog - i doktori su ljudi, moraju se nekako odvojiti od onoga što rade. Inače bi poludjeli. Situacija je svejedno bizarna, jer bolesnik počne sebe sagledavati kao tijelo sastavljeno od zdravih i bolesnih dijelova. Ni moja junakinja ni ja nismo htjele na to da pristanemo. Roman sadrži i kratke odeljke koji se odnose na terapiju, pisane medicinskim žargonom. Kao da je njihova funkcija bila da odražavaju nerazumljivost bolesti? Može se reći tako. Iskreno, zamisao je bila da ih ljudi ni ne čitaju. Da budu strano, a neminovno prisutno tkivo. U drugim, daleko brojnijim odeljcima, telo je prikazano i kao pokvareni mehanizam i kao poprište duhovne krize. Duh se uključuje u onolikoj meri u kolikoj je tijelu potreban kako bi moglo da preživi. Za razliku od početka terapije, koja je detaljno opisana, posljednje dvije operacije se jedva pominju. Iako se tijelo mijenja nakon svakog zahvata, apsolviralo je traume i grabi naprijed. Distanca je neophodna duhovna disciplina. Kao i nada, kao i sumnja. Sve one mogu biti transformativne ako se iskoriste kako treba. Mislim da je izliječenje nemoguće bez snažne volje da se čovjek dovoljno udalji od svog iskustva, čak i onog koje život okrene naglavačke, da iskorači iz straha, da stvori neko veće značenje. Dodatna vrednost romana je aluzivna povezanost različitih narativnih fragmenata. Da li su teme zahtevale ovakvo strukturno rešenje? Prvo sam pokušala da pišem pravolinijski, uvezano, ali mi je bilo dosadno. Niko ne želi da čita desetine strana o nečijoj bolesti i liječenju. Naposljetku, to je samo jedna ravan pripovijedanja, pa i postojanja. Jednako su važne i druge. Riješila sam da raspršim naraciju, da sadašnjost ispresjecam s prošlošću, djetinjstvom, da junakinji pružim širi i dublji kontekst. Da pokažem njenu osobenost, da obrazložim njen životni put, zaključno s odlascima dok doktora. Tu sam sebe upisivala u nju - ne u biografskom smislu, već u smislu traženja nekog višeg značenja.