Arhiva

Zašto smo okrenuli leđa 21. veku

Kris Paten, poslednji britanski guverner Hongkonga i nekadašnji komesar EU za spoljne poslove | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 29. jun 2016 | 19:17
Zašto smo okrenuli leđa 21. veku

Foto AP

Noć nakon minulog četvrtka je, kažu, bila značajna za one koji su se zalagali za izlazak Britanije iz EU i za njeno okretanje leđa 21. veku. S time sam saglasan. Može se debatovati o razmeri kratkoročnog i dugoročnog ekonomskog šoka, ali je teško zamisliti okolnosti u kojima Ujedinjeno Kraljevstvo neće postati siromašnije i manje važno u svetu. Dakle, zašto se bregzit desio?

Prvo, referendum je kompleksnu situaciju pojednostavio do apsurda. Splet međunarodne saradnje i deljene suverenosti koji je predstavljalo učešće Britanije u EU svedeno je na niz lažljivih obećanja. Narodu je rečeno da neće platiti ekonomsku cenu. Među obećanjima su se našli povoljni trgovinski sporazumi s Evropom, niža imigracija i više sredstava za Nacionalnu zdravstvenu službu. Jedan od predstojećih užasa biće upravo nezadovoljstvo pristalica bregzita koje će rasti kako se klupko laži bude odmotavalo.

Drugi razlog ove katastrofe je raspad dve glavne britanske partije. Antievropski sentiment je s godinama nagrizao autoritet vođa konzervativaca. U bescenje su otišli čak i pojmovi stranačke discipline, a broj njihovih posvećenih pristalica je drastično opao. S laburistima se desilo nešto mnogo gore. Upravo su njihove pristalice u mnogim radničkim krajevima dale zamajac odluci da se izađe iz EU.

S bregzitom se u britansku politiku uvukao i trampovski populizam. Ekspertska mišljenja su otpisivana kao deo samodovoljne zavere koju su privilegovani ispleli protiv običnog sveta.
To nas dovodi do trećeg razloga bregzita: rastuće društvene nepravde koja je doprinela revoltu protiv doživljene metropolitske elite. Stara industrijska Engleska u gradovima poput Sanderlenda i Mančestera glasala je zapravo protiv Londona. Od globalizacije koristi imaju samo oni pri vrhu, pričalo se tamošnjim glasačima. Ali, čak i u ovim nezavidnim okolnostima, svi koji se nešto pitaju moraju da časno pokušaju da obezbede ono što je za Ujedinjeno Kraljevstvo najbitnije. Već na prvi pogled se ukazuju tri važna izazova. Sad kad je Dejvid Kameron jasno obznanio da će se povući s funkcije, u novoj vladi će se za mnogo šta pitati desno krilo Konzervativne partije i neki od njegovih zagriženijih članova. Ako ga nasledi neko ko je zagovarao bregzit, Britaniju će predvoditi neko ko je poslednjih deset nedelja širio laži. Drugo, veze koje Ujedinjeno Kraljevstvo drže na okupu naročito Škotsku i Severnu Irsku, koje su želele ostanak u EU biće pred velikim ispitom.

Treće, Britanija će uskoro morati da pregovara o izlasku iz EU. Teško je zamisliti da razvije bolje odnose s EU nego što ih trenutno ima. U izvesnom smislu, referendum je bio posledica Čerčilove politike nemešanja u evropsko ujedinjenje (za koje je bio, osim u slučaju Britanije). Zaziva i jedan od najpoznatijih njegovih aforizama: Nevolja s političkim samoubistvom je što poživite dovoljno dugo da biste se kajali. Mnogo glasača za izlazak iz EU možda neće ni poživeti da bi se zbog svog glasa pokajali. Ali mladi Britanci koji su ogromnom većinom glasali za ostanak po svoj prilici hoće.